Stručno putovanje u Francusku (regija Bretanja)

Pokrajina Bretanja proizvodi povrće na cca. 31.000 hektara i oko 500 ha u zaštićenim prostorima. Godišnja je proizvodnja oko 710.000 tona povrća. Najviše se uzgaja cvjetača na 156.00 ha, artičoka na 7300 ha, vlasac na 1400 ha, brokula na 1300 ha, a u zaštićenim prostorima rajčica na 480 ha i jagoda na 45 ha. Velik dio proizvodnje izvozi se u zemlje EU: cvjetače i do 50 %, a artičoke i vlasca 8-9 %.
Stručno putovanje u tu pokrajinu organizirali smo prvenstveno stoga što je uvelike slična nama, tj. ni oni nemaju velike površine za proizvodnju i proizvode kulture koje su specifične za uzgoj u našoj regiji (rajčica, kupusnjače, jagoda..).

SICA

SICA je zadruga, udruga i organizacija proizvođača povrća i cvijeća. Oni su najveća udruga proizvođača jer broje 1500 članova i imaju godišnju proizvodnju od 300.000 tona povrća. Zadruga SICA nastala je 1961. godine, nakon velike krize u prodaji povrća, kad su se proizvođači udružili kako bi bili jači na tržištu i postigli što bolju cijenu za svoje proizvode. Vlasnici zadruge sami su proizvođači. Biraju 300 delegata koji tvore skupštinu biranu na upravnom vijeću (18 članova), a oni pak biraju predsjednika. Udjeli u zadruzi odgovaraju količini zemlje, ali svatko ima pravo samo na jedan glas u skupštini bez obzira na količinu zemljišta. Promet SICA-e u prošloj je godini iznosio 230.000.000 eura. Prosječna veličina posjeda u Bretanji iznosi 30 ha, osim za stakleničku proizvodnju gdje iznosi 1,5 ha. Pošto se nalaze u departmanu Finistère („kraj svijeta“) sami oduvijek odlučuju o sebi.

Velik je dio uzgoja uz obalu (20-ak kilometara od mora), klima je, zahvaljujući golfskoj struji, topla i blaga, uz dosta vlage te malo snijega.

Povrće se uzgaja na 300.00 ha zemljišta, od čega je 150 ha u staklenicima (rajčica, jagoda).

Najviše se uzgaja kupusnjača, rajčica, artičoka, luk i salata. Sve više proizvođača odlučuje se na ekološku proizvodnju (zasad 2 % ukupne proizvodnje s tendencijom porasta svake godine).

Roba se prodaje pod robnom, a ujedno i geografskom oznakom „PRINCE DE BRETAGNE“. Zadruga posjeduje 20 otkupnih centara koji su ujedno i pakirnice robe koje namjeravaju u iduće 2 godine smanjiti na 4 otkupna centra i pakirnice radi smanjenja troškova.

SICA već 50 godina svoju robu prodaje na dražbi koju sama organizira unutar zadruge. Sva roba nudi se svakodnevno putem kataloga koji prezentiraju dva prodavača, a kupci imaju svoje pregovarače u zadruzi, koji za njih kupuju robu (to su trgovački lanci i privatne tvrtke, kupuje se za francusko tržište ali i za inozemstvo). Oni samo posreduju pri prodaji i jamče zadrugarima prodaju robe i sigurnu naplatu. Imaju 130 zaposlenih i daju usluge knjigovodstva i računovodstva za koje uzimaju 3,5 % prometa zadrugara. Dobivaju i potpore iz EU. Pakiranje robe i transport plaća kupac. Proizvođači dobivaju prosječnu cijenu cijelog tjedna i roba im je plaćena za 20 dana.

Tehničko savjetovanje pruža poljoprivredna komora.

CATE – eksperimentalni centar regije BRETANJE

Eksperimentalni centar nastao je na zahtjev 8 organizacija proizvođača udruženih u organizaciju prodaje CAREFUL koja prodaje proizvode pod nazivom PRINCE DE BRETAGNE. Eksperimentalni centar jedan je od 3 centra u sastavu CAREFUL-a (taj je u Saint-Pol-de-Léonu, a ostali su u Pleumeur-Gautieru te Aurayu) za proizvodnju povrća i dva za uzgoj cvijeća, kojim upravljaju proizvođači i poljoprivredna komora. Godišnji im je proračun 1,5 mil. eura, a financiraju se: 55 % iz proračuna regije Bretanje i Ministarstva poljoprivrede, 22 % od prodaje proizvoda i usluga, a 23 % daju proizvođači (postotak od prodaje i porez na zemljište (koji plaćaju komori)). Imaju 18 zaposlenih koji obrađuju 16 hektara, od kojih je 12 ha vanjskih površina i 0,9 ha staklenika. Imaju 4 programa eksperimenata: povrće na otvorenom, povrće u zaštićenim prostorima, uzgoj gljiva i uzgoj ukrasnog bilja.

 Ciljevi rada centra:

–          Osigurati konkurentnost proizvoda

–          Zadržati kvalitetu proizvoda i povećati je

–          Smanjiti unos dušičnih gnojiva u zemlju i smanjiti korištenje sredstava za zaštitu bilja

–          Povezati raznovrsne proizvodnje

CATE radi i na proizvodnji sjemena i prodaje se samo vlastitim članovima. Izvode se eksperimenti vezani i uz pakiranje i čuvanje proizvoda. Na raspolaganju je i 17 postaja za lizimetriju, 4 komore za zaštitu nakon žetve, meteorološka postaja…

SAVEOL

Saveol je najveći proizvođač rajčice na francuskom tržištu. Obuhvaća 33 % ukupne proizvodnje Francuske. Utemeljen je 1982. godine i specijalizira se samo za rajčicu te u manjoj mjeri za jagodu. Zadruga ubraja 130 proizvođača koji imaju stakleničku proizvodnju s prosjekom od 2,5 ha po članu. Godišnje proizvede više od 70.000 tona rajčica. Proizvodi se pet vrsta rajčice: po obliku, stare rajčice, normalne, dekorativne i rajčice bogate likopenom. Svaki proizvođač sadi oko 70 % normalne rajčice, a preostalih 30 % otpada na ostale vrste. To mu je obaveza jer tako štiti sebe i količine koje može prodati na tržištu.

Posjeduje i istraživački centar koji sam financira i gdje se obavljaju križanja raznih vrsta rajčica iz cijeloga svijeta. Zaposlenici Saveola bave se istraživanjem i u proizvodnji, odnosno nastoje smanjiti troškove. U zadnjih nekoliko godina smanjili su potrošnju vode za 50 % posto, a sada to nastoje i s energijom za grijanje. Nove sorte koje stvore ne prodaju već ih proizvode i prodaju. Glavnina im je proizvodnje od ožujka do polovice studenog, a u zimskom periodu ne rade jer nemaju dovoljno svjetla.

Na više od 200 ha uzgaja se rajčica, a na svega 30 ha jagode. Saveol je poznati uzgajivač jagoda iz Plougastela nacionalna je marka i za njih postižu izvrsne cijene. Prosječna je cijena jagoda oko 7 eura. Po četvornom metru rodi 4-5 kg jagoda za rane sorte dok kasne imaju prinos od svega 2 kg po četvornom metru. Prosječni je urod rajčice oko 50 kg po četvornom metru s prosjekom cijene od 0,6 eura.

Saveol ima 100 zaposlenih tijekom godine i još 250 u sezoni. Svaki proizvođač plaća zadruzi 0,2 eura po kilogramu prodane robe, i to za komercijalu, administrativne troškove, marketing, transport i dr. Proizvođači sami odlučuju gdje će investirati zaradu zadruge.

Hektar staklenika u Francuskoj stoji 1.000.000 eura. Vlada ga sufinancira sa 20-25 %, a pomaže samo do jednog hektara. Kamata za mlade proizvođače iznosi 5 % godišnje. Investicija se isplati tek za 15 godina jer troškovi grijanja (obično na plin) iznose 30 %, a radna snaga isto 30 % pa ostaje dug period za otplatu kredita.

Francuska poljoprivredna komora departmana Finistère gdje nas je primio gosp. Georges Guezennec i objasnio nam način rada i pomaganja poljoprivrednicima. Komora im je glavni pokretač, ali ujedno i kontrolor cijele poljoprivrede. Financira se iz poreza na zemljište koji plaćaju svi proizvođači, ali dio usluga naplaćuje se poljoprivrednicima. Svaki departman radi za sebe i proizvođači se prilagođavaju potrebama regije. Tako u departmanu Finistère imaju povećanu proizvodnju povrća i cvijeća te stočarstvo. Većinom su djelatnici inženjeri tih usmjerenja. Gosp. Guezennec proizvođač je koji ima vlastitu proizvodnju, ali radi i u komori. Komora pomaže proizvođačima da unaprijede proizvodnju, olakšaju si poslovanje, smanje troškove, smanje zagađenja i brinu se o okolišu. Francuska ima 21 regionalnu komoru koju čine komore departmana, a u Francuskoj ih ima 94. Izbori za komoru održavaju se svakih 6 godina. Francuska je zadnjih godina suočena s velikim smanjenjem broja poljoprivrednih gospodarstava, u 20 godina s milijun na današnjih 500.000, dok je prosječna veličina gospodarstva danas oko 80 ha, a prije 20 godina bila je 40 ha. Stoga je jedna od zadaća komore unaprijediti i život na selu kako bi što više ljudi tamo ostalo živjeti.

Posjetili smo i dva proizvođača povrća u Francuskoj:

– Charles Ascoet je najveći proizvođač sjemena luka ljutike, kod nas poznatog kao luk kozjak,

– Staklenike obitelji Leost gdje smo vidjeli proizvodnju nekoliko vrsta rajčice i jagoda,

– Srednju poljoprivrednu školu Maison Familiale gdje nam je jedan od nastavnika i ujedno direktor međunarodnog sajma u Ploudanielu gosp. Xavier Guiavarch objasnio kako kod njih funkcioniraju škole. To je privatna škola za stočare, u koju se upisuju isključivo djeca farmera i koja ih uvodi u teoretska i praktična znanja vezana uz stočarsku proizvodnju. Financiraju se jednim dijelom iz proračuna, a ostatak plaćaju roditelji djece. Škola im omogućuje da nastave obiteljsku tradiciju u proizvodnji te da ostanu živjeti u ruralnim predjelima. Velik dio nastave odnosi se na praksu koja im omogućuje stjecanje praktičnih savjeta i unapređenje posla kod kuće.

Odbor za povrtlarstvo Hrvatske poljoprivredne komore
 Zoran Kovač