Zagorski puran ponovno na putu prema svjetskoj slavi

Nije im osobito sparno i vruće ove godine, ali inače baš ljetni kolovoz zna im prirediti visoke temperature, preko 30 Celzija, pa onda trebaju mnogo vode, hlada i veliko dvorište. Poput krošanja lipa, jabuka i šljiva što su izrasle na imanju obitelji Vrhovski u zagorskom mjestu Đurmanec, smještenom nekoliko kilometara od Krapine prema slovenskoj granici. Dovoljno ih je samo malo dozvati, pi-pi-pi, da svih tri stotine zapjeva nešto na puranskom jeziku i da obronci Ivanščice i Kostelske gore postanu Hrvatskim zagorjem o kakvom smo čuli da je nekada bilo, slavno na europskoj gastronomskoj karti kao područje uzgoja vrhunskog i ukusnog mesa ove velike peradi.

Da bi se dobio takav proizvod, priča nam gospodin Boris Vrhovski, najstariji član gospodarstva, važno je voljeti život na selu, zemlju i životinje. Jer tek onda nije teško svaka dva sata ljeti odlaziti na breg i dolijevati frišku hladnu vodu za piće puranima. ‘Od tople vode dobiju proljev i zato moramo od jutra do navečer osigurati svježu vodu’, objasnio nam je gospodin Boris, koji je sva praktična iskustva prenio sinu Borisu.

Za hladnog i kišovitog vremena puranima je na raspolaganju i peradnjak, velik kao prosječna obiteljska kuća, s novom fasadom narančaste boje i crijepom, po čemu se također vidi da se članovi ovog imanja uzgojem te peradi namjeravaju još dugo baviti. Unazad, pohvalio se Boris, već deset godina, od osnivanja OPG-a, kada su nabavili prvo matično jato brončanog soja, jednog od četiri soja koje čine ovu izvornu hrvatsku pasminu. Od tada, rekordan uzgoj bio je 2009. godine kada su držali 950 kljunova.

Po ovakvim uspjesima Vrhovski su među najboljim zadrugarima Poljoprivredne zadruge ‘Puran zagorskih brega‘, koja okuplja petnaest uzgajivača s područja Krapinsko-zagorske županije. Pored ove zadruge postoji još udruga uzgajivača Varaždinske županije, jer se zagorski puran, prema specifikaciji Ministarstva poljoprivrede, grupe stručnjaka te udruge i zadruge, može uzgajati samo na području tih dviju županija u cijelosti i u rubnim dijelovima Zagrebačke županije. Upravitelj zadruge Kristijan Krsnik zadužen je za osiguranje kvalitete istoimene robne marke, promociju, nabavu i savjetovanje i okupljanje uzgajivača. Procjenjuje da u Hrvatskoj danas postoji oko pet ili šest tisuća zagorskih purana, od čega je u ovoj zadruzi 1500 odnosno oko trećine.

‘Lani i preklani prodali smo sve, preko zadruge i proizvođači samostalno. Ali naš je cilj povećati proizvodnju i broj imanja, jer je kapacitet samo u Krapinsko-zagorskoj županiji čak 30 tisuća purana godišnje. Za uspjeh je presudno očuvanje pasmine, jer jedino se tako možemo istaknuti na velikom tržištu kao što je europsko. Zato smo, nakon oznake zemljopisnog porijekla na hrvatskoj razini, pokrenuli tu proceduru i na razini EU’, rekao je Krsnik.

Zatim slijedi širenje ponude u Hrvatskoj i izvoz. O tome s entuzijazmom govori župan Željko Kolar, koji je kod Vrhovskih došao na radni sastanak, pa je najavio promotivnu akciju uskoro u Rijeci i našim obalnim gradovima nakon čega slijedi rad na izvozu. ‘Posjet japanskog princa Akishine i princeze Kiko prošlog ljeta jedan je od dokaza da imamo proizvod koji zanima i najzahtjevnije ljubitelje hrane. Zato županija podupire uzgoj zagorskog purana, izravno, ali i promocijom njegove posebnosti i kvalitete mesa, kao i nalaženjem tržišta. Upravo prevodimo sve informacije o zagorskom puranu na kineski jezik i planiramo nalazak partnera i kupaca u Kini’, ustvrdio je župan Kolar.

Postoje temelji za takve planove, jer osim interesa uzgajivača, povijesni podaci govore da je izvoz purana iz Zagorja bio vrlo impresivan, ubrzo nakon što su ga španjolski mornari oko 1520. dopremili iz Amerike na brodovima u Španjolsku, odakle se proširio Europom, pa tako i 1561. na stolove pavlina u Lepoglavi, gdje se prvi puta u Zagorju počeo uzgajati. Literatura koju citiraju autori specifikacije ‘Meso zagorskog purana’, koja je osnova za oznaku zemljopisnog porijekla, navodi da puran pridjev zagorski dobiva dvadesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je već krajem 19. stoljeća započeo izvoz i procvat njegova uzgoja.

‘Najveći izvoz bilježi se tridesetih godina prošlog stoljeća. Samo je tvrtka F. Vajda iz Čakovca u razdoblju od 1930. do 1935. godišnje izvozila između 53.750 i 72.000 komada pura. Veliki izvoznici bili su još tvrtke J. Reinhard iz Ptuja i Ovex iz Zagreba. Izvoz je išao poglavito u Englesku i Švicarsku te u nešto manjim količinama u Njemačku, Italiju i Austriju.’, piše u studiji.

Obzirom da je za trošenje idealan nakon devet mjeseci starosti, kada dostiže oko osam kilograma težine, trošio se, kao i danas, pretežito u studenom i do sredine prosinca. Purani su, u to zlatno doba ovog zagorskog specijaliteta, prikupljani po selima do željezničkog kolodvora u Zlataru, odakle su je transport do Londona, jednog od središta ljubitelja ovog mesa, trajao četiri do pet dana. Za londonske potrošače purane su transportirali u vagonima s ledom.

Župan Kolar kaže da Zagorje ponovno može ostvarivati takvu proizvodnju, jer na bregima ima mjesta za šest ili sedam puta više purana nego što ih se trenutno drži. Još 1935. godine samo rasplodnih bilo je 28 tisuća kljunova, a taj broj do 1999. godine pao je na manje od 800 rasplodnih životinja. U sljedećih deset godina, zahvaljujući proizvođačima poput obitelji Vrhovski, osnivanju zadruge ‘Puran zagorskih brega’ i programima županije broj rasplodnih purana popeo se na 2196, čiji uzgajivači još uvijek nisu svi udruženi u zadruge.

Za povećanje brojnosti dobro je što je uzgoj relativno jednostavan, pa treba nabaviti matična jata s do sedam rasplodnih purica s jednim puranom i uzgajati ih na ekstenzivni način, na otvorenom, jer purani loše reagiraju na zatvorenost ili preuske prostore. Na jednom hektaru pašnjaka može se držati 400 purana, po jednom prosječno najmanje 25 četvornih metara zelene površine. Do osam tjedana starosti purani se mogu hraniti krmnim smjesama, kada su ograđeni u užem prostoru, a kasnije do 32 tjedna isključivo na otvorenoj zelenoj ispaši uz dodavanje kukuruza i krmnih smjesa.

Baš tako rade na OPG-u Borisa Vrhovskog, na tri hektara, gdje siju i vlastiti kukuruz, pa su tako zaokružili cijelu proizvodnju na jednom imanju. Od polja do stola, kako glasi poznati moto državne agropolitike, ovdje su primijenili doslovce, jer u obližnjem vinogradu imaju i klet s roštiljom, vinskim podrumom, šankom i stolovima, gdje mogu ugostiti pedesetak posjetitelja. Domaći rajnski rizling godi nakon mesa, kako kažu stručnjaci, ‘prirodnog mirisa s naglašenom aromom livadske flore, sočnog, finog okusa i poželjne žvačnosti.