„Moje pčele imaju nozemozu!“ „Zajednice su mi uginule od nozemoze!“ „Možete li nam reći koja sredstva koristiti protiv nozemoze?“ Eto, drage pčelarke i pčelari, ovakve izjave i tvrdnje slušam nerijetko na predavanjima ili putem telefonskog razgovora već unatrag 2-3 desetljeća.
Pokušajmo odgovoriti na prvu tvrdnju pčelara „Moje pčele imaju nozemozu!“
Na pitanje kako zna da njegove pčele imaju nozemozu – pčelar odgovara da zna i da je siguran da ima problem s nozemozom i pri tome ne daje objektivni znanstveno-stručni dokaz koji bi potkrijepio njegovu tvrdnju, već je njegova izjava isključivo posljedica osobnog razmišljanja. Na drugo pitanje neka opiše trenutno biološko-uzgojno stanje svojih pčelinjih zajednica – gotovo svi pčelari kažu da su zajednice u dobrom odnosno izvrsnom biološko-uzgojnom stanju s obzirom na geografski položaj pčelinjaka, stupanj produktivnosti pčelinjih zajednica i godišnji period sezone. Rijetko spominju neodređene/nespecifične znakove koji bi trebali podsjećati na znakove proljeva iako svaki proljev nema uvijek nozemoznu etiologiju. Nakon toga, treće pitanje glasi jesu li ikada došli kod svog osobnog liječnika s tvrdnjom da imaju upalu pluća, a nisu imali povišenu temperaturu, ni bolan i suh kašalj, niti RTG dokaz da su pluća u lošem stanju ili nalaz krvi koji bi ukazivao da se u tijelu događa neka upala. Pčelari tada ostanu u nevjerici i razumljivo kažu da to nisu nikada učinili niti bi im takva stvar ikada pala na pamet. Moje pitanje onda glasi: pa dobro zašto onda dolazite k meni (doktoru veterinarske medicine) s takvom idejom da su vam pčele nozemozne, a pri tome ne dajete nikakav dokaz osim vašeg „dubokog uvjerenja“ i pri tome grozničavo tragate za nekim ad-hoc rješenjima koja bi trebala riješiti vaš problem, koji realno ne postoji, u tren oka. Ove godine ću proslaviti 40 godina bavljenja pčelarstvom i kad bi me netko pitao da sumiram svoje impresije o pčelarima u tri riječi rekao bih da su to ljudi kojima je teško ubiti nadu/vjerovanje, ali koji su nerijetko skloni nekritičkom pretjerivanju ili smanjivanju svojih pčelarskih impresija. Pustimo sad na tren pčelarske impresije sa strane i probajmo odgonetnuti jesu li strahovi opravdani ili se češće radi o velikoj skupini „pčelara-hipohondara“ koja je bezrazložno zabrinuta. Dugo vremena govorim da se pčelinja zajednica ne može promatrati kao nasumična nabacana formacija 20 do 40 tisuća jedinki (ovisno o periodu sezone) koje skupljaju nektar/pelud i vodu i tamo nekom maticom koja kao nešto koordinira/feromonski naređuje i nekoliko tisuća trutova koji nestaju pred kraj ljeta. Takvo razmišljanje jednostavno nije imanentno pčelinjoj zajednici. Naprotiv, pčelinja zajednica se mora promatrati kao super-organizam koji se zajednički brani, zagrijava, hladi, diše, hrani i razmnožava. Stoga se trebamo pitati hoćemo li promatrati zdravlje pojedinačne pčele ili zdravlje jedne pčelinje zajednice? Mislim da bi razborit pristup bio promatranje zdravlja jedne pčelinje zajednice. Objektivno, što znači ako unutar pčelinje zajednice koja u proljeće ima blizu 40.000 jedinki, imamo desetak pčela koje su nozemozne? Da se razumijemo, bilo bi svakako bolje da nema nozemoznih, ali ćemo uzeti sada pretpostavku da imamo desetak ili nešto više nozemoznih pčela u zajednici. Možemo li na temelju tih nekoliko desetaka nozemoznih pčela zaključiti da je pčelinja zajednica bolesna i da će uginuti ili čak biti slaba i neproduktivna u sezoni? Ne možemo. Primjerice, možemo li objektivno zaključiti da svi stanovnici Osijeka, Šibenika ili Rijeke imaju plave oči ako smo prilikom šetnje Osijekom, Šibenikom ili u Rijeci slučajno sreli desetak osoba s plavim očima? Razumljivo da ne možemo. Hoćemo li imati neke posljedice od tih desetak nozemoznih pčela na produktivnost odnosno život cijele pčelinje zajednice? Vrlo visoka vjerojatnost da nećemo, iako ćemo kasnije objasniti kad bi mogli imati problema, ali to je priča vezana za lošu pčelarsku praksu. Jednostavno, tih desetak nozemoznih pčela će uginuti i zajednica će se i dalje razvijati i biti produktivna, neovisno od tih nekoliko desetaka uginulih, nozemoznih pčela. Valja podsjetiti da unutar pčelinje zajednice/pčele ne obitavaju samo uzročnici američke i europske gnjiloće, spore nozemoze/vapnenastog legla, neki virusi i notorna varoa, već šarolika fauna „tihih ubojica“ u vidu različitih mikroorganizama/nametnika za koje prosječni pčelari nisu nikada čuli, a koji sigurno uzrokuju određena mikro oštećenja na pojedinačnim ličinkama/pčelama i doprinose njihovoj slabijoj vitalnosti odnosno kasnijoj smrti. Jednostavno ne možemo imati takav terapijski zahvat da sve „beštije“ unutar pčelinje zajednice eliminiramo. Moramo se ipak usredotočiti na glavne protagoniste i stvari koji nas istinski unesrećuju poput varooze, američke/europske gnjiloće te čitav niz opasnih nametnika i kukaca poput tropileloze, etinioze i žutonog azijskog stršljena koji u niskom startu čekaju u blizini naših granica na ulazak na prostor RH, ali nesporno i na naše katastrofalne pogreške u tehnologiji i hranidbi/ispaši pčela.
Nerazborito zaključivanje da je zajednica nozemozna na temelju pretrage zimskih uzoraka 15-20 pčela, uzetih s podnice početkom siječnja/veljače, smo imali u prošlom stoljeću i razvlačili ga skroz do 2008. godine kad su kolege iz Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (MPŠR), na tadašnji zahtjev/molbu HPS-a, uklonili pretragu pčela na zimske gubitke. Ukidanje takve pretrage je bilo jedino razumno. Naime, tom pretragom nismo ništa dokazivali. Rezultati pretrage nisu oslikavali pravo stanje stvari unutar pčelinje zajednice i vrlo često su bili lažno pozitivni/negativni za pčelinju zajednicu. Stariji pčelari će se sjetiti i da je samo uzorkovanje pčela u prazne kutije šibica često bilo na rubu lakrdije. Pri tome su pčelari znali dobiti nozemozno pozitivne rezultate za pojedine zajednice, a pri proljetnom pregledu su utvrdili da upravo te „pozitivne“ zajednice „pucaju“ od snage, razvoja i zdravlja te će kasnije biti i rekorderke u prinosu meda za tu sezonu. Često se događalo da bi samo jedna pčela u uzorku od 20-ak pčela bila pozitivna, a druge negativne te je zajednica bila proglašavana nozemoznom. Tadašnja stručna literatura (’80-tih i ’90-tih godina XX. stoljeća) je čak predlagala mjere sanacije takvih „nozemoznih“ zajednica metodom ostavljanja matice na deset okvira satne osnove/saća u plodištu uz obvezno prevješavanje okvira s leglom u medište iznad matične rešetke i davanje antibiotika fumagilina. Neki pčelari su u strahu i neznanju provodili taj nevjerojatni prijedlog „sanacije“ nozemoznih zajednica pa su sredinom/krajem ožujka prevješavali okvire s leglom u medište i razumljivo posljedično rashlađivali leglo i usporili razvoj pčelinje zajednice te od zajednica koje su imale strašan potencijal za iskorištavanje paša napravili potpuno fiziološki nespremne zajednice za uljanu repicu, bagrem, kadulju. Također, to je samo bio dio priče u tom nerazboritom prijedlogu „sanacije“. Mnogo veći problem je bio savjet davanja antibiotika fumagilina pri sanaciji, ali i preventivno u hranidbi pčela tijekom kasnog ljeta i rane jeseni. Ovdje ćemo ukratko razjasniti zašto fumagilin nikako nije dobro rješenje za borbu protiv nozemoze. Nesporno je da fumagilin može djelovati na vegetativne (žive oblike) nozemoze. Međutim, fumagilin ne može djelovati na spore nozemoze pa bi bila potrebna višestruka aplikacija koja ne bi izliječila pčele već samo trenutno prikrila neke moguće kliničke znakove nozemoze. U konačnici samo bi pospješili nalaz rezidua antibiotika u pčelinjim proizvodima. Treba podsjetiti da je tržište meda u EU i u RH već izloženo jeftinom medu iz uvoza i rastućim sumnjama u kvalitetu i sigurnost takvih uvezenih proizvoda i ne treba nam sada nepotrebna i neučinkovita egzibicija s fumagilinom. Također, unutar Europske unije (EU) nije dozvoljena uporaba antibiotika u liječenju bolesti pčela (EU 3/01/081).
Nažalost, danas ne postoji neka praktična objektivna metoda koja bi s visokom vjerojatnošću mogla potvrditi da je pojedina pčelinja zajednica bolesna od nozemoze. Doduše, postoje opisane metode brojenja spora na hemocitometru i pokušaja pronalaženja određenih korelacija između praga (dozvoljene količine) broja spora u pojedinačnoj pčeli i trenutka kad bi mogli proglasiti neku zajednicu nozemoznom. Međutim, donošenje odluke o dijagnozi ili početku tretmana protiv nozemoze na temelju praga broja spora po pčeli, nažalost, nije dovoljno potkrijepljeno dokazima (PEIRSON i PERNAL, 2024.).
Pokušajmo odgovoriti na drugu tvrdnju pčelara „Zajednice su mi uginule od nozemoze“
Ovdje opet imamo nekritičko mišljenje pčelara koji na upit kako su sigurni da su zajednice uginule od nozemoze, ponudili samo svoje „duboko uvjerenje“ i da su sigurni u svoju dijagnozu. Pri tome čak nemaju niti neki mikroskopski nalaz nozemoze koji bi se objektivno razmotrio. Treba naglasiti da u sveukupnoj patologiji pčela ima još jako puno neriješenih pitanja u svezi pato-fizioloških procesa pomoću kojih neki uzročnik izaziva oštećenje ili smrt pčelinje zajednice; zatim imamo još uvijek poteškoće u određivanju infekcijskih doza za uzročnike na nivou pojedinačne pčele, ali i na nivou pčelinje zajednice. Također, često nisu isti rezultati istraživanja nakon provedenih pokusa u kavezu u inkubatoru ili u stvarnim poljskim uvjetima na terenu u pčelinjaku. Osim toga imamo još puno nejasnoća u svezi interakcije između pojedinih uzročnika bolesti unutar pčelinje zajednice. U konačnici, često je teško dati objektivnu dijagnozu uginuća, već možemo govoriti o pretpostavki s visokom vjerojatnošću. Skloni smo vjerovati da se kod uginuća pčelinjih zajednica najčešće radi o sinergiji između uzroka uginuća. Naime, postoje primarni okidači koji uzrokuju stres pčelinje zajednice i nesporno narušavaju primarni imunološki odgovor pčelinje zajednice poput invazija varoe, subletalna trovanja pesticidima, ali i provedba loše pčelarske prakse i pogreške u tehnologiji pčelarenja i hranidbi/ispaši pčela. Posljedično, kad se na tako oštećen organizam pčelinje zajednice nasele ili aktiviraju kao sekundarni uzročnici razni virusi, noseme ili spore vapnenastog legla, koji sami po sebi nisu dovoljno opaki da bi mogli samostalno dovesti do kolapsa pčelinjih zajednica, prognoza za preživljavanje takvih pčelinjih zajednica postaje kritična. Stoga bi izjavu da su zajednice uginule od nozemoze često mogli staviti u isti koš s izjavom da su zajednice uginule od voskovog moljca. Međutim, pojavnost i aktivacija nozemoze i voskovog moljca bili su samo logična posljedica već bolesnih/oštećenih pčelinjih zajednica. Često smo na konferencijama imali priliku razgovarati s vodećim europskim i svjetskim autoritetom za nozemozu, dr. sc. Robertom Paxtonom koji je nekoliko puta na naše izričito pitanje možemo li povezati povećane gubitke pčela s pojavnošću Noseme ceranae, odlučno izjavio da se gubici pčela u Europi i Sjevernoj Americi ne mogu povezati izričito s nozemozom, već su u pitanju različiti uzroci/uzročnici. Tu dolazimo do spoznaje da je održavanje optimalnog biološko-uzgojnog stanja pčelinjih zajednica tijekom čitave godine iznimno važno. Posebice to dolazi do izražaja u ovim nestalnim i nepredvidljivim vremenima koje su posljedica klimatskih promjena. Često naglašavam zanimljivu zgodu krajem ’80-tih godina prošlog stoljeća kad sam slušao prof. Sulimanovića ili magistra Švera kad su na predavanju govorili pčelarima da ne pčelare na onaj način kako su pčelarili njihove bake i djedovi prije tridesetak godina. Nažalost, danas ja moram govoriti pčelarima da ne pčelare kako su pčelarili prije 3 godine, jer se sve mijenja dramatičnom brzinom (od razdoblja cvatnje medonosnog bilja/pripreme pčelinjih zajednica za iskorištavanje pčelinjih paša odnosno zimovanje zajednica/kontrole i suzbijanja rojenja i načini borbe protiv bolesti pčela i legla/dinamike populacije varoe te nestalnost medonosnih paša). Stoga se kao nezaobilazan savjet nameće spoznaja da se pčelari moraju prilagoditi i razmotriti izradu Plana prilagodbe i ublažavanja na klimatske promjene u pčelarstvu. To je razlog zbog čega smo unutar edukacija, koje provodimo ispred Odjela za savjetovanje u pčelarstvu pri Upravi za stručnu podršku razvoju poljoprivrede pri MPŠR, uvrstili i predavanja o klimatski pametnom pčelarstvu. Raduje spoznaja da su pčelari dobro prihvatili nova saznanja i smjernice prilagodbe na klimatske promjene. Pojednostavljeno, onaj tko se neće prilagoditi u narednim godinama – teško će moći ostati u pčelarstvu. Ta prilagodba će nekada biti bolna, ali nažalost jedina opcija. Druga opcija je napuštanje pčelarstva što ne bih preporučio. Međutim, pčelari ne mogu više dolaziti s izjavama o gubicima pčela i tužiti se na klimatske promjene i nestalnost paša, a da se pri tome ne počnu prilagođavati. Razumljivo, da će prilagodba nerijetko uključivati i nužno premještanje stacionarnih pčelinjaka odnosno pojačanu selidbu pčelinjih zajednica, jer pojedini mikro-habitati jednostavno više neće pružati optimalne uvjete za razvoj pčelinjih zajednica. Trenutni klimatološki pokazatelji sugeriraju da se prostor Mediterana i Hrvatske zagrijao za više od 3 °C odnosno 2,4 °C u odnosu na predindustrijsko doba (1850.-1900.). Također, klimatološke projekcije predviđaju da ćemo u narednim desetljećima imati velikih problema s čestim i ekstremnim sušama i temperaturama, ali i padalinama. U konačnici prilagodba znači preživljavanje i ostanak u pčelarstvu. Što prije to shvatimo – svima će biti bolje.
Nozemoza matica
O nozemozi radilica bi mogli pisati još puno. Objasnili smo da zabrinutost od nozemoze proporcionalno raste ako zanemarimo dobru pčelarsku praksu i ne provodimo pravovremeno i pravilno određene apitehnološke radnje. Međutim, druga priča je kad govorimo o nozemozi matica i tu bi uzgajivači matica trebali obratiti pozornost. Krajem XX. stoljeća na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu provedeni su pokusi u svezi nozemoze matica i dobiveni su zanimljivi rezultati (ŽIGROVIĆ, 1998.; BARLOVIĆ, 2001.). Naime, matica može doći u kontakt sa sporama nozemoze u određenim razdobljima svog života. To se može dogoditi neposredno prije i tijekom svadbenog leta dok se još ne hrani matičnom mliječi već medom u kojem mogu biti spore nozemoze. Također, matica tijekom rojenja prolazi fiziološke promjene u tzv. fitnes programu. Naime, matica ima preveliku masu koja joj ne dozvoljava podignuti roj. Stoga radilice desetak dana prije rojenja slabije hrane maticu i ispoljavaju znakove blage netrpeljivosti prema njoj tako da tresu, guraju i lagano grizu maticu. Svaki put kad radilica trese maticu – uhvati maticu sa svojim prednjim nogama i trese svoje tijelo jednu do dvije sekunde. Na taj način 10-20 puta snažno protrese maticu. Moguće je da matica bude izložena svakih 10 sekundi „napadu“ radilica. Takvo neprijateljstvo se tumači kao način tjeranja matice na pojačano kretanje po saću. Uz smanjenu ishranu, matica će smanjiti svoju masu za 25%. Kaže se da je tih dana matica u „teretani“ te na strogoj “dijeti“ jer se hrani samo s medom kao energetskim izvorom nužnim u podizanju roja u kojem se mogu nalaziti spore nozemoze. Posljedično se smanjuje njezina nesivost i obujam abdomena. Ovo je između ostalog i evolucijski dokaz i poruka pčela da će izostati veliki problemi s održavanjem naše odgovarajuće mase ako nećemo puno papati i dio vremena provoditi u fizičkoj aktivnosti. Također, zabilježeno je da matice mogu i tijekom zimovanja doći u kontakt s medom u kojem mogu biti spore nozemoze. Dosadašnje znanstvene publikacije sugeriraju da će matice u pokusnim uvjetima uginuti tijekom 30 dana od nozemoze (ŽIGROVIĆ, 1998.). Ti rezultati odgovaraju podacima s terena i prijavama pčelara o neobjašnjivim nestancima mladih matica nakon zamjene starih matica odnosno prilikom izrade nukleusa s mladim maticama kroz mjesec dana od kada su proveli zamjenu matica ili radili nukleus. Naime, uočeno je da takve nozemozne matice budu prihvaćene od strane pčela pri zamjeni odnosno izradi nukleusa i pčelar će biti zbog toga radostan. Međutim, otriježnjenje će stići kroz najviše desetak dana kad će pri ponovnom pregledu uočiti izostanak matice odnosno moguću pojavnost prisilnih matičnjaka. Ovdje treba isključiti mogućnost mehaničkog oštećenja matice ako nam padne okvir ili slučajno stisnemo/zgnječimo maticu. Problem nozemoznih matica u uzgoju matica postoji i trebamo se boriti protiv toga. Primjerice, kod jednog uzgajivača matica utvrđeno je od 14 pregledanih matica (pripremljenih u transportnim kavezima za prodaju) 10 nozemoznih odnosno 71 % (BARLOVIĆ, 2001.). Takvi podaci nisu dobri ni za pčelare kupce niti za uzgajivače matica jer nesporno istovremeno izazivanju ljutnju kod pčelara, ali i narušavaju ugled uzgajivača. Treba podsjetiti da je moguća koprološka pretraga (pretraga izmeta) živih matica na spore nozemoze, ali nismo skloni ideji da bi tu metodu trebalo uvesti kao rutinsku metodu u kontroli stavljanja zdravih matica na tržište. Međutim, bilo bi razborito kad bi uzgajivači matica, koji u uzgoju koriste baby oplodnjake, razmotrili prijedlog da u proizvodnju uvedu klasične 2-3 okvirne LR ili AŽ oplodnjake. Naime, korist bi bila dvostruka. Imali bi bolji uvid u kvalitetu nesivosti sparenih matica jer bi te matice provele u oplodnaku 21 dan prije stavljanja na tržište, a svakako bi dobili jasniju sliku o mogućim patološkim procesima u slučaju nozemoze matica. Također, preporuka je za uzgajivače matica koji već koriste klasične 2-3 okvirne AŽ ili LR oplodnjake da drže sparene matice u oplodnjaku minimalno 21 dan kako bi se uvjerili u njihovu kvalitetu. Kvantiteta/broj turnusa uzgoja i kvaliteta matica su često na suprotnim stranama neke zamišljene pčelarske nejednadžbe. Uvijek sam sklon ideji da je kvaliteta bitnija od kvantitete.
Pokušajmo odgovoriti na posljednje pitanje pčelara „Možete li nam reći koja sredstva koristiti protiv nozemoze“
Pčelari često vole eksperimentirati i tražiti nova rješenja. Nekada je to dobro i potrebno jer predstavlja napredak u pčelarstvu, a nekada je u potpunosti nepotrebno i samo si stvaraju probleme gdje ih objektivno nema. Osobno ne koristim nikakvu „kemijsku artiljeriju“ protiv nozemoze već više od 25 godina jer sam sa stručnog i znanstvenog stajališta uvidio da su učinci takve „artiljerije“ u terenskim uvjetima u pčelinjacima minorni. Također, mnogo pčelara s kojima radim kao savjetnik ne primjenjuju nikakve preparate i ne smatraju nozemozom velikom prijetnjom i pri tome odlično pčelare s dobrim prinosima. Antibiotik fumagilin smo isključili iz uporabe. Rani radovi, u kojima se spominje jod u borbi protiv nozemoze, temeljili su se na spoznaji da se u pokusu koristila svježe pripremljena otopina joda koja se davala pčelama (držane u malim kavezima u inkubatoru) direktno putem kapaljke. Međutim, preparati na bazi joda u šećernom sirupu/otopini i pogači uvijek izazivaju dilemu o učinkovitosti joda u terenskim uvjetima, jer je jod sklon brzoj foto i termo labilnosti. Izuzetak su higijenske pojilice na pčelinjacima koje iskreno preporučam. Također, provođenje Dobre pčelarske prakse i prilagodba pčelarenja u novo nastalim klimatskim promjena su nužan dio jednog novog, suvremenog holističkog pčelarenja odnosno ideje da posvetimo pozornost na cjelovitost pčelinjeg sustava, a ne na sastavne izolirane dijelove. Ta ideja holističkog pčelarenja je u skladu s pristupom „Jednog zdravlja“ – „One health approach“ i predstavljat će koncept budućeg pčelarstva.
dr. sc. Zlatko Tomljanović
voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu
nacionalni koordinator CFD projekta
voditelj RS „Klima i okoliš“
Literatura:
BARLOVIĆ, N. (2001): Nozemoza matica pčele medarice. Diplomski rad, Zagreb.
PEIRSON, M., S.F.A. PERNAL (2024): A systematic review of fumagillin field trials for the treatment of Nosema disease in honeybee colonies. Insects,15 – 29.
ŽIGROVIĆ, S. (1998): Nozemoza u uzgoju pčelinjih matica. Diplomski rad, Zagreb.