Klimatske promjene i „nove bolesti“ pčela (I dio)
Pčelari na prostoru Republike Hrvatske (RH) nisu iznimka od kolega u ostalim europskim državama pa nas povezuje intenzivna borba protiv varooze i njoj pridruženih virusnih bolesti, američke gnjiloće, europske gnjiloće koja često na našim prostorima prolazi neopaženo ili se miješa s američkom gnjiloćom, nozemoze, vapnenastog legla te čitave palete ostalih nametničkih, zaraznih i nezaraznih bolesti, štetnika i neprijatelja pčela. Međutim, trenutno se u Europi nalaze tri nove bolesti/nametnici/štetnici koji još nisu prisutni na području RH. To su etina (Aethina tumida), žutonogi stršljen (Vespa velutina) i tropileloza (Tropilaelaps mercedesae). Pitanje da li te bolesti možemo nazivati „nove“ jer je žutonogi/azijski stršljen prisutan u Europi već od 2004.g. (prva pojava u Francuskoj) ili etina od 2014.g u Italiji dok je priča o tropilelozi na području Ruske federacije (područje Krasnodara i Rostova) sa prvom sumnjom pa prvom službenom potvrdom i objavom o njezinoj prisutnosti u znanstvenim publikacijama dobila svoj okvir unatrag tri godine (2021 – 2024). Također, tropilela je nedavno potvrđena i u Gruziji (2024.). Valja podsjetiti da pojavljivanje azijskog stršljena i etine na europskom kontinentu nije povezano s klimatskim promjenama nego je direktna posljedica nepažnje/propusta pri globalnom prometu roba i usluga. Nažalost, još ne možemo sa sigurnošću potvrditi na koji način je stigla tropilela na područje Ruske federacije i Gruzije. Ne može se isključiti mogući legalni ili nekontrolirani uvoz pčela ili pčelinjih proizvoda odnosno različitih proizvoda koji mogu poslužiti kao prenositelji iz Uzbekistana ili nekih drugih srednjeazijskih ili azijskih država (Kina, Južna Koreja) u kojima je potvrđena prisutnost Tropilaelaps mercedesae na europskim pasminama pčela. Teško bi bilo za povjerovati da su klimatske promjene glavni okidač pojavnosti tropilele na obalama Crnog mora u Rusiji. Međutim, ono što sigurno znamo da će klimatske promjene u Europi nesporno doprinijeti njihovom udomaćivanju/razmnožavanju i opstanku na europskom tlu. Razumljivo da takav scenario ne želimo, no iskreno, nisam siguran da ćemo ga moći izbjeći.
Što znamo/ne znamo o tropilelozi?
Tropilelozu uzrokuje 4 vrste grinja iz roda Tropilaelaps: Tropilaelaps clarae, Tropilaelaps mercedesae, Tropilaelaps koenigerum i Tropilaelaps thaii. Sve 4 vrste možemo pronaći kod divoske azijske pčele Apis dorsata te Apis ceranae. Međutim, spomenute vrste pčela pokazuju izrazitu genotipsku i fenotipsku otpornost prema tropileli jer imaju izražen jak nagon za samo-čišćenjem (grooming učinak) koji je prisutan kod Apis ceranae odnosno često napuštaju (absconding) svoje gnijezdo u nepovoljnim pašnim i vremenskim uvjetima te započinju novi život u drugoj sredini. Pri tome dio vremena provode bez legla, a ono što znamo da tropilela ne može živjeti duže od 3-5 dana (najdulje 9 dana) na odraslim pčelama jer nemaju izraženu mogućnost probijanja hitinske opne odraslih pčela. Dosadašnji literaturni podaci sugeriraju da je prisutnost legla odlučujući čimbenik za njihov opstanak jer im je leglo glavno hranilište. Bar smo tako mislili do nedavno. Za europske medonosne pčele izrazito su patogene Tropilaelaps mercedesae i Tropilaelaps clarae, dok se za T. koenigerum i T. thaii smatra da su bezopasne za europske pasmine pčela. Ako tropilelu usporedimo s varoom uočit ćemo morfološke razlike pa je tijelo varoe (slika 1 „b“) više šire nego duže (1-1,7 mm dužina i 1,5-1,6 mm širina) dok je je tropilela (slika 1 „a“) više izduženija ( dužina 0,6-1mm, a širina 0,4-0,5 mm). Tropilela i varoa su vidljive prostim okom, ali zbog njihove sitne veličine, za uspješnu diferencijalnu morfološku dijagnostiku potrebna nam je lupa (povećalo) s 10x uvećanjem ili svjetlosni mikroskop.
Slika 1: Pakwan i sur. (2017.) doi: 10.1093/femsec/fix160
Sa stajališta evolucijske prilagodbe nametničkog načina života, na prvi pogled, ispada da je varoa evolucijski možda na višem nivou nego tropilela. Međutim, možda se varamo. Naime, varoa parazitira na odraslim pčelama i leglu. Pri tome više voli trutovsko leglo, ali ne zazire niti od radiličkog. Za tropilelu, za sada, pretpostavljamo da može živjeti samo na leglu odnosno vrlo kratko na odraslim pčelama. Navodi se da obožava trutovsko leglo koje može biti 100 % napadnuto u pčelinjoj zajednici. Trenutni rezultat, ako bi gledali evolucijsku prilagodbu, išao bi u korist varoe. No, isto tako znamo da je moć reproduktivnog obnavljanja kod tropilele znatno brža te da razvojni ciklus završava nakon šest dana u usporedbi kod varoe koji je nešto duži (najkraća ontogeneza odnosno razdoblje od jaja do odraslog parazita u praktičnim uvjetima kod ženke varoe iznosi 7,1 dan, a kod mužjaka varoe 5,5 dana). Također, odrasla ženka tropilele snese svakih 24h jedno jaje dok ženka varoe snese jaje svakih 30h unutar poklopljenog legla. Broj spolno zrelih odraslih ženki tropilele koje možemo očekivati nakon izlaska pčele iz stanice kreće se oko 4, dok kod varoe taj broj iznosi između 1,3 – 1,45 odraslih ženki iz radiličkog legla odnosno 2,2 – 2,6 ženki iz trutovskog legla. Kratak razvojni ciklus tropilele te njezino kratko zadržavanje na odraslim pčelama sugerira da populacija tropilele raste unutar pčelinje zajednice dramatično brzo u usporedbi s populacijom varoe te da kod istovremene invazije unutar iste pčelinje zajednice, tropilela u potpunosti nadmaši populaciju varoe. Tako postoje znanstvena izvješća koja govore o međusobnom brojčanom odnosu 1:25 u korist tropilele kada se u jednoj pčelinjoj zajednici istovremeno nađu varoa i tropilela. Nažalost, za sada ne postoji dokumentiran antagonistički učinak između varoe i tropilele kada se nađu unutar iste pčelinje zajednice iako određeni izvore navode da se smanjuje njihova reproduktivna moć ukoliko se nađu oba nametnika unutar iste stanice s ličinkom pčele. Nakon ovih spoznaja nismo sigurni da tropilela ne bi već lagano vodila na semaforu evolucijske prilagodbe, posebice ako znamo da se brže kreće na podlozi od varoe. Ono što je sigurno loše da tropilela uzrokuje slična oštećenja na pčelinjem leglu kao i varoa. Hranilište joj je masno-bjelančevinasto tijelo kao i kod varoe. Doduše, postoje izviješća koja sugeriraju da varoa tvori jednu veću ozljedu, a tropilela nekoliko manjih na tijelu ličinke. Razumljivo da su oboje prijenosnici virusnih bolesti, posebice virusa deformiranih krila pa tako možemo očekivati smežurana krila kod radilica i pojavu pčela-pješaka ispred leta košnica kod invazije tropilelom. Također, pčelari će pronaći rešetkasto i mrtvo leglo, pčele s deformiranim abdomenom te male rupice nepravilnih rubova na poklopcima legla. Međutim, najvažniji znak da se nešto čudno događa unutar pčelinje zajednice je naglo narušavanje biološko-uzgojnog stanja pčelinjih zajednica s kliničkom slikom koja podsjeća na varoozu, ali ipak odudara od standardnih kliničkih, pato-fizioloških i pato-anatomskih modela koje susrećemo kod invazije varoom.
Zašto je prisutnost tropilele u Ruskoj federaciji opasna za europsko pčelarstvo?
Prognostički modeli distribucije sugeriraju da bi se tropilela mogla širiti prema jugu i zapadu i tako ugroziti pčelarski sektor u Europi. Stariji pčelari će sigurno povući određene paralele i poveznice sa pojavom varoe na prostoru bivše države Jugoslavije. U tadašnjoj Jugoslaviji, varooza je utvrđena među prvim zemljama u Europi 12.studenog 1976 . Pri tome treba naglasiti da se očekivala na granici prema Bugarskoj, ali je prvi puta slučajno utvrđena na materijalu poslanom iz okolice Dimitrovgrada kraj Pirota u tadašnjoj SR Srbiji. U nekadašnjoj SR Hrvatskoj varooza je službeno utvrđena u listopadu 1978.g na Visu. U studenom iste godine utvrđena je na Hvaru, 1979.g. u okolici Splita, Zadra i Dubrovnika, a na području tadašnje SR Slovenije 1980.g. Tako je varooza između 1976. i 1980. utvrđena na cijelom području tadašnje Jugoslavije. Iako danas postoje državne granice i granični veterinarski nadzor, notorna je činjenica da niti pčele ni nametnici ne poznaju državne granice već se šire rojenjem, zalijetanjem u tuđe košnice, selidbom pčela, kupoprodajom pčela i drugim apitehničkim radnjama. Stoga, informaciju da je tropilela službeno utvrđena u Rusiji treba uzeti s ozbiljnošću te razmišljati o jačem aktivnom i pasivnom monitoringu na moguću prisutnost tropilele na području RH.
Kako kontrolirati i suzbijati dinamiku populacije tropilele u pčelinjim zajednicama?
Ohrabruje spoznaja da većina kemoterapeutika koji se koriste u kontroli i suzbijanju varooze je djelotvorna i protiv tropileloze. Međutim, zaboravljamo činjenicu da je dinamika populacije tropilele izrazito brza te da prema dosadašnjim spoznajama tropilela provodi kratko vrijeme na odraslim pčelama i znatno duže vrijeme u poklopljenom leglu što je u mnogim slučajevima kontrole i suzbijanja čini nedostupnim za djelovanje različitih kemoterapeutika koji prvenstveno ciljaju nametnike kada su na tijelu pčele. Logično je stoga zaključiti da bi pčelari trebali držati neko sredstvo ( VMP akaricid) duže vrijeme u košnici što bi sigurno ostavilo traga na kvaliteti meda u smislu pojavnosti mogućih rezidua rabljenih akaricida. Stoga se čini razumna ideja da bi se trebalo više promišljati prema biološkim mjerama u kontroli i suzbijanju tropilele poput izrezivanja trutovskog legla, prekida legla ili tvorbe nukleusa kako bi se prag tropilele držao pod kontrolom.
Zašto najnovija znanstvena priopćenja o distribuciji tropilele i njezinom životu unutar/izvan pčelinje zajednice izazivaju zabrinut u znanstveno-stručnom-pčelarskom sektoru?
Nekoliko puta je rečeno u tekstu da tropilele mogu živjeti na odrasloj pčeli svega 3-5 dana (najviše 9 dana). U prijašnjim raspravama o tropileli često smo slavodobitno zaključivali da će upravo nemogućnost dugotrajnijeg boravka na odraslim pčelama i isključiva usmjerenost na leglo kao temelj za preživljavanja tropilele biti odlučujući čimbenik u njezinoj slaboj održivosti ako se pojavi na europskom tlu. Naime, krajem XX i početkom XXI stoljeća klimatske promjene nisu visoko na ljestvici problema koje muče europsko pčelarstvo. Također, zimski mjeseci su često bili hladni sa snježnim padalinama te su prekidi/izostanak legla ili barem značajno smanjena količina legla u pčelinjoj tijekom zimskih mjeseci bile uobičajene pojave u većini europskih zemalja. Međutim, trenutne klimatske promjene sugeriraju da bi trebali očekivati prisutnost legla znatno duže u jesen nego prijašnjih godina što je odlično za tropilelu. No, možda nas klimatske prilike ipak spase ako gledamo izolirano na tropilelu jer smo u zadnjih 9 godina imali 5 godina s izrazito lošim proljećem gdje su pčele bile gladne, a matica slabo ili nikako nesla pa je bio prisutan prekid legla u periodu kada smo trebali pripremati pčelinje zajednice za iskorištavanje paša bagrema i kadulje što opet nije dobro jer nećemo imati dovoljno vojnika-radilica-skupljačica koje će neumorno skupljati nektar i pretvarati ga u med. Kakav začarani krug! No, možda ova priča o kratkom boravku tropilele na odraslim pčelama nije posve utemeljena. Naime, u znanstvenom priopćenju u svezi prve pojavnosti tropilele u Rusiji prisutne su neke zbunjujuće, intrigantne ali i duboko zabrinjavajuće pretpostavke. Naime, tropilela je bila prisutna na leglu u zajednicama u periodu od svibnja 2022.g. do siječnja 2023.g s vrhuncem u rujnu 2022.g. Međutim, u istim pčelinjim zajednicama nije bilo moguće utvrditi tropilelu u periodu od 05. veljače do 06. travnja 2023.g. da bi se tropilela ponovo pojavila na leglu 20.travnja 2023.g. u 10 od 50 promatranih pčelinjih zajednica (Brandorf i sur. 2024). Stoga ostaje nejasno gdje su tropilele prezimile. Ova zapažanja sugeriraju da su tropilele ili napustile pčelinju zajednicu ili su hibernirale negdje drugdje unutar košnice izbjegavajući pri tome dijagnostičke preglede. Neslužbeno se navodi da bi tropilele mogle ostati duže vrijeme na odraslim pčelama zavučene između glave i prsišta. No, to nije znanstveno potvrđeno iako je u prijašnjim istraživanjima uočeno hranjenje tropilele na mekim dijelovima tijela na membranama oko zglobova krila odraslih pčela. Međutim, znanstveno je dokazano (Anderson i Roberts 2013) da su tropilele prvi puta opisane na štakorima koji se gnijezde blizu košnica što sugerira da pčelinja zajednica možda nije specifični domaćin za tropilelu već se ista evolucijski prilagodila na više domaćina što ju opet čini evolucijski superiornijom vrstom u odnosu na varou. Također, uočeni nedostatak invazije T. mercedesae unatoč prisutnosti legla domaćina je također intrigantan i zaslužuje daljnje istraživanje.
Što znamo/ne znamo o rasprostranjenosti azijskog stršljena u Europi?
Azijski žutonogi stršljen (Vespa velutina) utvrđen je 2004. godine u Francuskoj, a tijekom slijedećih godina se proširio na Italiju, Njemačku, Portugal, Španjolsku, Belgiju i Veliku Britaniju. Nažalost, nedavno je utvrđen u češkoj, Mađarskoj i Austriji. Razumljivo da dinamika populacije žutonog stršljena ovisi o mnogim čimbenicima poput prisutnosti autohtonih stršljena (Vespa crabro) odnosno reljefa i konfiguracije određenog arela. Tako da se, ovisno o spomenutim čimbenicima, azijski stršljen može širiti godišnje od 18 km2 (sjever Italije) preko 60 do 100 km2 (veći dio zapadne Europe).
Kako ćemo razlikovati azijskog stršljena od europskog stršljena?
Europski stršljen (Vespa crabro) je nešto veći od azijski žutonogog stršljena (25-35 mm > 17-32 mm). Prsa i noge su crne ili crveno-smeđe boje, glava je žuta, a kolutići zatka smeđe-žute boje. Međutim, azijski stršljen je dominanto crne boje (prsa i zadak), a glava je narančasta. Uočljiva je široka pruga narančaste boje na četvrtom kolutiću zatka te tanka žuta linija na prvom kolutiću zatka. Također, čeljust i završni dijelovi nogu (goljenica i stopalo) su žute boje.
Azijski stršljen (Vespa velutina)
Europski stršljen (Vespa crabro)
https://www.taptrap.com/en/guide-to-the-flying-pests/wasps-and-hornets/asian-hornet/
https://www.projectnoah.org/spottings/803306003/fullscreen
Kakve štete uzrokuje azijski stršljen?
Stršljene kao i ose svrstavamo u neprijatelje pčela jer napadaju pčele i hrane se odraslim pčelama. Žutonogi stršljen se evolucijski prilagodio pa u pravilu hvata pčele blizu košnica u trenutku kada se vraćaju natovarene nektarom i peludom s paše (lakši plijen) ili kad se spremaju poletjeti. Jednom kada uhvati pčelu, otrgne joj glavu te od prsnog mišićja pčele napravi mesnu lopticu koju odnosi u gnijezdo kao hranu za leglo. Uočeno je da se, osim pčela, stršljeni mogu hraniti mesnim i ribljim otpacima/ostacima te drugim člankonošcima. Logično je stoga zaključiti da azijski stršljen nanosi ogromne štete te predstavlja veliku prijetnju europskom komercijalnom pčelarstvu sa stanovišta smanjene proizvodnje meda i ostalih pčelinjih proizvoda, nestanku pčela kao prirodnih oprašivača u određenim područjima te povećanim troškovima uklanjanja gnijezda stršljena.
Kad su stršljeni najopasniji za pčelinje zajednice?
Period od srpnja do listopada je najopasniji dio godine za pčele jer zbog porasta broja gnijezda raste i potreba za hranom.
Kakvo je to primarno odnosno sekundarno gnijezdo te da li postoji razlika u izgledu gnijezda između europskog i azijskog stršljena?
Nakon perioda hibernacije, sparene matice u proljeće grade primarno gnijezdo od kore propalog drveća. Gnijezda su najčešće smještena u dupljama pri dnu, grmlju, niskom drveću ili umjetnim zaklonima. Treba naglasiti da matica sama gradi gnijezdo te nese prva jaja i hrani odnosno brine se o leglu do pojave prvih radilica. S odmakom vremena tijekom proljeća/ljeta broj radilica se u primarnom gnijezdu povećava pa se zbog novo nastale gužve ukazuje potreba za novim sekundarnim gnijezdom u kojem može obitavati do 10.000 radilica. Značajka sekundarnog gnijezda je da se najčešće nalazi visoko u krošnji drveta (10 m visine – evolucijski trik kako bi se što uspješnije zaštitilo od predatora), loptastog odnosno kruškolikog oblika te da može biti veliko do 1 m u dužinu i širinu (češće 0,6 x 0,8 m). Sekundarna gnijezda se u manjoj mjeri mogu se pronaći u živici i objektima. Europski stršljen gradi gnijezdo najčešće u duplji drveća, dimnjacima, ispod greda u tavanskom prostoru i iznimno rijetko na otvorenom području. Izgled gnijezda je cilindričnog oblika (0,3 x 0,6 m) sa širokim otvorom na dnu, dok je kod azijskog stršljena otvor u sekundarnom gnijezdu uvijek smješten bočno i znatno je manji u usporedbi s otvorom u gnijezdu europskog stršljena.
Zašto je kraj ljeta/početak jeseni važan za opstanak azijskog stršljena?
Krajem ljeta dolazi do perioda parenja (uobičajeno je spolno zrelo oko 900 mužjaka i oko 350 ženki). Sparivanje se može dogoditi na otvorenom blizu košnice ili unutar gnijezda. Također, uočeno je da se jedna ženka može pariti samo s jednim mužjakom, ali i spoznaja da se jedan mužjak može pariti s više ženki. Za uspješnost parenja bitni su privlačni seksualni feromoni (kod ženki otrovna žlijezda), a kod mužjaka feromoni iz prsne i mandibularne žlijezde. Nakon sezone parenja, matice tijekom jeseni traže novi dom(pukotine/rupice u drveću i tlu) u kojem će proći fazu hibernacije (prezimljavanja) i ponovo u proljeće započeti svoj životni ciklus.
Da li postoje prirodni mehanizmi otpornosti kod pčela na napad azijskog stršljena?
Nažalost europske pasmine medonosnih pčela nemaju razvije obrambene mehanizme poput azijskih pčela. Naime, azijske pčele stvaraju od svojih tijela tepih ili sag na ulazu u košnicu te dolazi do uklupčavanja stršljena u toj gomili pčela (od 80-ak do 240 pčela). Naime, pčele treperenjem krila u valovima povećavaju temperaturu u središtu klupka u kojem se nalazi stršljen na 45-46 0C što će, ovisno o broju pčela u klupku, najčešće kroz 60-ak minuta biti fatalno za stršljena. Kod europskih pasmina uočeno je formiranje saga na ulazu u košnicu, ali izostaje učinkovita obrana poput uklupčavanja stršljena u klupko kao kod azijskih pčela.
Kako se možemo uspješno boriti protiv azijskog stršljena?
Teško da možemo govoriti o mogućem suzbijanju/iskorjenjivanju azijskog stršljena na području Europe. Naše aktivnosti bi trebale biti usmjerene prvenstveno na monitoring pčelinjih zajednica na moguće prisustvo azijskog stršljena na pčelinjacima te nažalost na smanjivanje/kontrolu štete u pčelarstvu. Znanstveno-stručna zajednica predlaže pronalaženje i mehaničko/kemijsko uništavanje gnijezda što nekada zna biti otežano zbog težeg uočavanja gnijezda. Također, u obzir dolazi lov i hvatanje radilica i matica pomoću mamaca (meso/riba) s insekticidima, kontrola razmnožavanja i ostali načini biološke kontrole . Pri tome trebamo voditi računa da primjenom insekticida/biocidnog plina ne djelujemo štetno na pčele i/ili druge korisne kukce. Lokalno će svakako pomoći klopka pri čemu u dvolitrenu plastičnu bocu stavimo oko 500 ml pive ili vina. Možemo dodati i malo šećera, sirovog mesa ili hrane za pse i mačke u bocu jer sve djeluje kao odličan atraktant za stršljene. Čep boce je zatvoren, a na donjem dijelu grla boce napravimo rupu kroz koji gurnemo plastični lijevak (najčešće od grla neke druge manje plastične boce) kroz koji će stršljeni ulaziti i posljedično se utapati u spomenutoj otopini. Razumljivo da stršljeni neće moći izaći iz boce zbog toga što je stijenka boce strma i skliska već će se utopiti. Klopka je bezopasna za pčele jer spomenuta sredstva nisu atraktanti za pčele (o etiniozi kao velikoj prijetnji za europsko pčelarstvo u slijedećem broju „Pčele“).
dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za pčelarstvo
Literatura:
PAKWAN, C., M. KALTENPOTH, B. WEISS, P. CHANTAWANNAKUL, G. JUN, T DISAYATHANOOWA (2018): Bacterial communities associated with the ectoparasitic mites Varroa destructor and Tropilaelaps mercedesae of the honey bee (Apis mellifera). FEMS Microbiol. Ecol., 94,1.
ANDERSON, D. L., J.M.K. ROBERTS (2013): Standard methods for Tropilaelaps mite research. In The COLOSS BEEBOOK, Volume II: Standard methods for Apis mellifera pest and pathogen research, Dietemann V., Ellis J.D., Neumann P., eds. Journal of Apicultural Research, 52(4), 1–16.
BRANDORF, A., M. M. IVOILOVA , O. YAÑEZ , P. NEUMANN, V. SOROKER (2024): First report of established mite populations, Tropilaelaps mercedesae, in Europe. J.Apic.Res.
