Transhumantno stočarenje

Suprotno tome, zimu su pak, zbog velikog snijega  stočari iz  Like  sa svojim stadima, osobito ovcama provodili na području Sjeverne Dalmacije i Primorja. Lički su stočari davali prednost dalmatinskim stočarima, te nakon što bi se oni vratili i smjestili krenule bi kolone ovaca iz Velebita, ličkog sredogorja i Poštaka put Dalmacije. O tim negdašnjim kretanjima stočara i stoke svjedoče pisani spomenici, „pisani kamen„ u Lomskoj Dulibi na Velebitu koji potječe iz rimskog doba. Na kamenu je latinskim  pismom uklesan natpis iz kojega je vidljivo da su se tadašnja ilirska plemena dogovorila o korištenju žive vode u Begovači koja je bila od vitalnog značaja za opstanak ljudi i stoke na Velebitu. Prvi dokumenti o stočarskim kretanjima potječu iz 18. st., „Radučki ugovor„ iz 1775.g. i „Novigradski ugovor” iz 1776. g.  Ugovorima  su regulirana stočarska kretanja unutar ličkog i sjevernodalmatinskog područja. Radučki ugovor je bio jamstvo sjevernodalmatinskim stočarima da mogu koristiti 35 pašnjaka na Južnom Velebitu, Poštaku i ličkom sredogorju, dok je Novigradski ugovor  bio jamstvo ličkim stočarima da mogu koristiti zimsku ispašu u Sjevernoj Dalmaciji, Bukovici i Ravnim kotarima. U korištenju stočarskih prava bilo je pojedinačnih prijestupa i tužbi ličkih zemljoposjednika na dalmatinske stočare koji se ne drže utvrđenih regula (prolaska, napajanja i podizanja nastambi).“ Gospićki ugovor „ iz 1887.g. dao je odrednice stočarskih prava i obveza na bazi zajedničkog reciprociteta i interesa obiju strana, dalmatinskim  stočarima se dozvoljava pašarenje za 60.000 ovaca, a ličkim korištenje pašnjaka na desnoj strani Zrmanje i Morlačkog kanala na prostoru od Priveza do Tribnja. U Gospićkom ugovoru točno su navedena dalmatinska sela koja imaju pravo na ljetni uzdig u Liku kao i točan vremenski raspored. Ta sela su se nalazila u sastavu dalmatinskih općina: Knin, Kistanje, Skradin, Benkovac, Obrovac i Nin, a paša je otpočinjala 1. lipnja i trajala do 30. rujna. Zimska paša ličkih stočara započinjala je 1. listopada i završavala 30. travnja iduće godine. Sjevernodalmatinska sela u kretanju prema Lici grupirala su se u pet skupina.

Prvu skupinu činila su sela: Briševo, Visočane, Dračevac, Poljica, Rubač i Ražanac.

Drugu skupinu činila su sela iz šire okolice Novigrada: Paljuv, Pridraga, Karin i Popovići, a stoka iz Slivnice i Posedarja kretala se smjerom preko Vinjerca.

U trećoj skupini su sela Ravnih kotara i Bukovice: Benkovac, Lisičić, Lepuri, Dobropoljci, Brgud, Bruška, Zelengrad, Kruševo i Obrovac. U Obrovcu je bilo glavno križanje stočarskih putova.

Četvrta skupina kretala se od Ervenika i Bjeline, te Modrinog i Biovičinog sela.

Petu skupinu su činila sela iz okolice Skradina, Kistanja, Rudela i Radučića.

Tako su se stočarska kretanja odvijala u reciprocitetu interesa obiju strana sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata nastupile su velike društvene promjene, nagli progres, razvoj turizma, industrije, drugih grana privređivanja što je uvjetovalo migracije stanovništva za boljitkom. Uslijed nastalih društveno ekonomskih promjena smanjen je  i stočni fond, te  nije bilo potrebe za stočarskim kretanjima i polunomadskim stočarenjem.

Domovinski rat pridonio je daljnjoj migraciji stanovništva, velikom smanjenju broja životinja, broj ovaca i koza  pao  je na trećinu od predratnog broja, a organizirani oblik transhumantnog stočarenja posvema isčezao. Zamijenio ga je pojedinačni, ali i on je u opadanju.

ovce.jpg

Danas je pašarenje i brst sveden na lokalne pašnjake i one umjetno nastale, odnosno neobrađeno poljoprivredno zemljište pretvoreno manjim dijelom u livade, većinom u pašnjake, a o pašarenju, onodobnom životu i tradiciji dalmatinskih i ličkih stočara, ostali su pisani tragovi, ali i priča koja se prenosi s generacije na generaciju.

mr. sc. Ana Grgas, rukovoditeljica odsjeka za male životinje

Pripremi za ispis