ORAHOVE GRINJE ŠIŠKARICE (Aceria erinea i Aceria tristriata) – SVE ZNAČAJNIJI FIZIOLOŠKI ŠTETNICI ORAHA

Orahove grinje šiškarice (Aceria erinea i Aceria tristriata) za koje trenutno nemamo poseban hrvatski naziv, posljednjih nekoliko godina sve se značajnije šire u nasadima oraha u istočnoj Hrvatskoj. Simptomi napada ovih grinja na listovima oraha su vrlo uočljivi i karakteristični te se ne mogu zamijeniti s napadom drugih štetnika ili bolesti oraha. Grinje šiškarice pripadaju skupini tzv. fizioloških štetnika tj. ne oštećuju plod koji je cilj uzgoja nego prave štete na drugim organima biljke domaćina. Kod većine voćnih vrsta, to se uglavnom odnosi na lisnu površinu u kojoj se stvaraju organske hranjive tvari za ishranu cijelog stabla. Obje grinje još se nazivaju i grinje šiškarice jer se kako posljedica njihove ishrane (sisanje biljnih sokova), na listovima razvijaju karakteristične šiške ili gale (eng. galls). Najpoznatiji i vrlo rašireni štetnici iz porodice grinja šiškarica (Eriophyidae) u voćarskoj proizvodnji su kruškina grinja (Eriophyes pyri), lozin crvac (Eriophyes vitis) te hrđasta grinja šljive (Aculus fockeui). Trenutno je poznato kako grinje šiškarice prenose najmanje šest biljnih virusa.

Vrste iz porodice Eriophyidae u stručnoj literaturi nazivaju još i eriofidne grinje a naziv porodice izveden je iz grčke riječi „erion“ (što znači vuna) i „phyein“ (što znači rasti ili razvijati se). Ovaj naziv porodice izravno opisuje tipičan simptom koji ove grinje uzrokuju na naličju lista: bijelu, gustu i vunastu prevlaku (stručno zvanu erinoza), unutar koje se grinje skrivaju i hrane. Kod jačeg napada ovih grinja dolazi do uvijanja i promjene boje lišća.

U nasadima oraha u istočnoj Hrvatskoj veće štete pravi vrsta Aceria tristriata, koja trenutno ima i višestruko brojniju populaciju. Zanimljivost je kako je u vegetacijskoj sezoni 2026., u Osječko-baranjskoj županiji zabilježena istovremena nazočnost obje vrste simptoma na listovima istog stabla. Kod masovnije pojave ove grinje, šiške se mogu uočiti i na zelenoj lupini ploda već početkom ljeta što je također bilo izraženo i u ovoj vegetacijskoj sezoni (Slika 8.). Mjere zaštite protiv ove vrste štetnika rijetko su potrebne i potrebno ih je razmotriti u slučaju pojave vrlo jake populacije. Mjere zaštite mogu biti preventivne tj. sadnja otpornijih kultivara oraha te kemijske koje se provode početkom vegetacije.

 

Sistematsko mjesto orahovih grinja

Aceria erinea (Nalepa) i Aceria tristriata (Nalepa), pripadaju razredu Arachnida (paučnjaci), redu Acari (grinje) i porodici Eriophyidae (grinje šiškarice), koja je sistematski podijeljena na više od 200 rodova sa trenutno opisanih oko 3.600 vrsta. Međutim, sukladno dostupnim literaturnim izvorima, znanost pretpostavlja kako prethodno opisani broj vrsta unutar ove slabo istražene porodice, iznosi samo 10% od stvarnog broja. Nadalje, nomenklatura za eriofidne grinje vrlo je zbunjujuća, a mnoge se vrste u literaturi spominju pod dva ili više specifičnih imena ili sinonima. Tako se naprimjer, vrsta A.tristriata u  stručnoj literaturi može pronaći pod sinonimima: Phytoptus tristriatus, Nalepa 1890; Eriophyes tristriatus, Keifer 1938 ili Aceria tristriatus, Farkas 1960. Stručni sinonimi za vrstu Aceria erinea su: Phytoptus tristriatus var. erineus, Nalepa 1891; Eriophyes tristriatus erineus, Nalepa 1910 ili Aceria erineus, Keifer 1952.

Problem točne determinacije vrsta iz porodice Eriophyidae usložnjava i činjenica pojave tzv. „inkvilina“ u eriofidnim šiškama, a to su vrste zbog kojih se na napadnutim listovima ne formiraju šiške. Od ovih vrsta na orahu su do sada poznate i opisne dvije vrste (Grenoble, Francuska), koje se slobodno kreću površinom lista i hrane sisanjem sokova, izazivajući tzv. „brončanost listova“ i to Anthocoptes striatus Ponomareva i Phylocoptes unguiculatus Nalepa. Daljnje poteškoće u nomenklaturi grinja nastaju kod onih eriofidnih grinja koji pokazuju deuterogeniju (dva ili više strukturnih ženskih oblika – zimski oblik ili ‘deutogin’ i ljetni oblik ili ‘protogin’), što je slučaj i kod vrsta A.erinea i A.tristriata.

Na orahu je do sada, u svijetu registrirano više od 16 vrsta eriofidnih grinja od kojih su za sada poznate samo tri vrste koje izazivaju stvaranje šiški na listovima i povremeno plodovima oraha. Vrsta Aceria erinea je rasprostranjena u arealu uzgoja europskog oraha (Juglans regia) tj. u Europi i Aziji, dok je vrsta Aceria tristriata rasprostranjena u širem arealu tj. Europi, Aziji, Sjevernoj i južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu. Recentnijim istraživanjima u Turskoj, dokazana je nazočnost vrste Aceria avanensis Bagdasarian, 1970, koja također uzrokuje karakteristične šiške na listovima oraha.

Od ostalih poznatih vrsta iz roda Aceria koje naseljavaju vrste iz roda Juglans spp., poznate su vrste A.brachytarsus Keifer, A. cinereae Keifer, A.caulis Cook, te vrsta A.nebeevori Keifer koja izaziva šiške na muških resama crnog oraha (J.nigra). Vrste A.caryae Keifer i A.vaga Keifer izazivaju šiške na listovima pekan oraha (Carya spp.). Sve navedene vrste visoko su specijalizirane u pogledu svojih biljaka domaćina, jer gotovo uvijek žive samo na jednoj vrsti domaćina.

 

Simptomi zaraze

Grinje se na tkivu lista hrane sisanjem biljnih sokova a kao posljedica navedenog, u staničnom tkivu lista oraha dolazi do razvoja hiperplazije što rezultira stvaranjem karakterističnih šiški ili gala. Boja, oblik i veličina pojedinih šiški mogu biti i karakteristični vanjski simptom prepoznavanja pojedinih grinja. Jače napadnuto lišće se suši i prerano otpada što negativno utječe na ukupnu asimilacijsku površinu.

A.erinea i A. tristriata izazivaju bitno različite simptome na listovima oraha iako se često na istom zaraženom listu mogu uočiti oba tipa simptoma (Slika 1.). Ova pojava simpatrije tj. istovremene nazočnosti populacije obje vrste grinja na istom listu, sve je izraženija posljednjih godina u nasadima oraha u Osječko-baranjskoj županiji.

Simptomi na biljci domaćinu, kao posljedica nazočnosti vrste A.erinea, su tipične erinoze listova. Ove šiške su većeg promjera 5-20 mm, okruglog ili izduženog (mjehurastog) oblika a pojavljuju se u međuprostoru sekundarne lisne nervature (Slika 2.). Na licu lista uočava se specifično ispupčenje (šiška) uz promjenu boje tkiva lista u svjetlo-zelenu. Na naličju lista pojavljuje se karakteristično udubljenje u kojemu su uočava bijela vunasta prevlaka u kojoj se hrane i žive grinje. Bijela boja vunaste prevlake, tijekom ljeta prelazi u svjetlo smeđu boju. Početni simptomi zaraze s A.erinea, uočavaju se tijekom proljeća na naličju listova u obliku svjetlijih pjega promjera 3-5 mm koje su u ravnini s tkivom lista (Slika 3.).

Kod napada vrste A.tristrirata, početni simptomi uočavaju se tijekom ranog proljeća na mladom lišću u obliku okrugle prevlake promjera 1-2 mm, najčešće crvene boje (Slika 4.). Napredovanjem zaraze pojavljuju se karakteristična ispupčenja koja se mogu očitovati na licu i naličju lista a raspoređena su uzduž bočne lisne nervature. Ove šiške (pustule) su okruglog oblika i promjera 2-3 mm a boja kod uznapredovale zaraze može varirati od svjetlo-zelene, žute ili crvene. Krajem vegetacije boja šiški može prijeći u crnu. Kod jače zaraze šiške se spajaju, zaraženo lišće gubi elastičnost, uvija se i nekrotira. (Slike 5. i 9.). Kod napada obje vrste grinja, udubljenja/ispupčenja na mladim listovima su plića dok sa starenjem lista postaju dublja i jasno uočljiva.

 

lice i nalicje oraha uz nazocnost siski
Slika 1. a) Lice i b) naličje lista oraha uz jasno vidljivu istovremenu nazočnost („simpatrija“) šiški A.erinea i A.tristriata – 24.05.2023. (snimio T.Validžić)

 

siske na listu oraha - zaraza grinjom
Slika 2. Šiške na listu oraha kao posljedica zaraze s grinjom Aceria erinea: a) na licu listova; b) na naličju listova oraha (snimio: T. Validžić)

 

pocetni simptomi zaraze grinjom orah
Slika 3. Početni simptomi zaraze na listu oraha s grinjom A.erinea: a) na licu i b) naličju lista – 19.05.2026. (snimio T.Validžić)

 

pocetni sistemi zaraze oraha grinjom
Slika 4. a) Početni simptomi zaraze na listu oraha s grinjom A.tristriata; b) Jači simptomi zaraze i početak sušenja lisne mase (snimio T.Validžić)

 

tockaste siske na listu oraha
Slika 5. Točkaste šiške na listu oraha kao posljedica zaraze s grinjom Aceria tristriata: a) na licu listova; b) na naličju listova oraha (snimio: T. Validžić)

 

Morfološko-biološka obilježja

Za razliku od ostalih kukaca koji imaju šest nogu, odrasle grinje uglavnom imaju četiri para nogu. Međutim, grinje šiškarice su specifične po činjenici kako imaju samo dva para nogu (Slika 6.). Grinje šiškarice su vrlo sitni kukci, dužine tijela 0,1-0,3 mm, zbog čega se ne mogu uočiti bez povećala ili mikroskopa. Za razliku od ostalih grinja čije je tijelo uglavnom okruglog oblika (npr. crveni pauk), grinje šiškarice imaju specifično izduženo, (crvoliko) ili vretenasto tijelo prozirno-bijele, svjetlo-žute ili ružičaste boje (Slika 7.).

Kod eriofidnih grinja postoje dva glavna tipa životnog ciklusa i oba uključuju razvojne stadije jaja, ličinke i odraslih. Jednostavni ciklus koji uključuje samo jedan strukturni oblik ženke („protogin“) te složeni ciklus s dva oblika ženki tzv. „protoginima“ i „deutoginima“. U ciklusu protogina tj. ljetnog oblika ženke, grinja prezimljava u stadiju jaja u pukotinama kore i pupovima stabla domaćina. U složenom ciklusu, grinje prezimljavaju u obliku dijapauzirajućih deutogina, također u pukotinama kore suhih grančica i pupovima. U proljeće, ovi deutogini polažu jaja na pupove stabla domaćina. Većina ovih deutogina se pari u jesen prethodne godine a iz oplođenih jaja razvijaju se u ženke (uglavnom protogine), dok se iz neoplođenih jaja razvijaju mužjaci, u omjeru u kojem dominiraju ženke (arenotokna partenogeneza). Tijekom proljeća i ljeta može se pojaviti jedna ili više generacija protogina i mužjaka, pri čemu svi proizvedeni deutogini (uglavnom u kasnijim ljetnim generacijama), pronalaze sklonište u pripremi za zimu (Video-zapisi 1. i 2.).

Primarni način širenja populacije grinja je vjetrom. Znanost je dokazala kako ove grinje mogu u manjoj mjeri širiti i voćne muhe iz porodice Psilidae. Krajem ljeta ili u jesen, veći dio grinja ostaje na svom natalnom stablu, dok se druge pokušavaju raspršiti na druge grane ili susjedna stabla  zauzimajući tzv. „položaje za polijetanje“, kako bi uhvatile vjetar ili se pričvrstile za životinju koja prolazi. Međutim, većina grinja ostaje na mjestu razvoja tj. na grani i grančicama na kojima su se razvili (Slika 8.).

 

shematski prikaz grinje
Slika 6. Shematski prikaz grinje: a) A.erinea – „protogin“ i b) A.tristriata – „deutogin“. Izvor: Flechtmann i sur. 2001, Acarologia, 42(4)

 

odrasli stadij grinje
Slika 7. Odrasli stadij grinje a)  A.erinea i b) A.tristriata – žute strjelice. Crvene strjelice pokazuju jaja navedenih grinja (snimio T.Validžić)

 

Video-zapis 1. Odrasli stadij grinje A.erinea u mjehurastoj šiški na listu oraha – 11.07.2026. (snimio T.Validžić)

 

Video-zapis 2. Odrasli stadij grinje A.tristriata u točkastoj šiški na listu oraha – 19.07.2026. (snimio T.Validžić)

 

simptomi sa siskaama na zelenoj lupini
Slika 8.  Lijevo – zelena lupina na zdravim plodovima oraha; Desno – simptomi sa šiškama na zelenoj lupini kao posljedica vrlo jake zaraze s grinjom A.tristriata, 22.05.2026., (snimio T.Validžić)

 

izgled krosnje oraha - zaraza grinjom
Slika 9. Izgled krošnje stabla oraha kao posljedica vrlo jake zaraze s grinjom A.tristriata – 24.05.2023. (snimio T.Validžić)

 

tockaste siske koje uzrokuje grinja - orah
Slika 10. Točkaste šiške (pustule), koje uzrokuje grinja A.tristriata u najvećem broju su raspoređene uzduž sekundarne (bočne) lisne nervature – 13.07.2026. (snimio T.Validžić)

 

Štetnost grinja šiškarica i mogućnosti zaštite oraha

Orahove grinje šiškarice prisutne su u većoj i manjoj mjeri u svim nasadima oraha. U uvjetima vrlo slabih populacija ovih štetnika, voćari gotovo i da nisu svjesni njihove nazočnosti te se u normalnim okolnostima ne provode ciljane mjere zaštite. Međutim, sve češće se u nasadima oraha u istočnoj Hrvatskoj mogu zateći stabla na kojima je više od 70% lisne mase zaraženo ovom grinjom. Od ovakvih stabala, zaraza se koncentrično širi i na ostala susjedna stabla te grinje uspostavljaju vrlo jake populacije. Ove jake populacije mogu predstavljati sanitarni rizik jer je prema literaturnim izvorima, poznato kako eriofidne grinje svojim načinom života i ishrane prenose najmanje šest biljnih virusa. U taksonomskom redu grinja (Aceri), samo su vrste iz porodice Eriophyidae poznate kao vektori biljnih patogena. Vrsta Aceria tulipae Keifer, poznata je kao vektor virusa crtičavog mozaika pšenice (WSMV), dok je vrsta Aceria ficus Cotte vrlo dobro poznata kao vektor virusa mozaika smokve (FMV).

Već dulje vrijeme i amaterski i profesionalni voćari svjesni su činjenice kako je orah postao vrlo osjetljiva voćna vrsta sklona napadu većeg broja gljivičnih i bakterijskih oboljenja. Posljednjih godina u nasadima oraha u istočnoj Hrvatskoj sve češće se mogu uočiti vrlo ozbiljne štete na plodovima oraha od bakterijske pjegavosti (Xanthomonas arboricola pv. juglandis) i kompleksnog oboljenja tzv. smeđe nekroze plodova. Sretna je okolnost kako za sada nema znanstvenih dokaza da bi grinje šiškarice osim viroza, bile vektori gljivičnih i bakterijskih patogena.

Trenutno je gotovo nemoguće pronaći literaturne izvore vezano za mogućnosti suzbijanja grinja šiškarica u nasadima oraha. Navedeno otežava i činjenica kako znanost i struka imaju vrlo skromne spoznaje o biologiji i ekologiji grinja šiškarica te posebno o načinima širenja ovih štetnika. Noviji Iranski radovi pokazuju kako kultivari oraha mogu pokazivati različite stupnjeve rezistencije na napad grinja šiškarica. Važnu ulogu u obrani biljaka imaju fenolni spojevi od kojih su najvažniji juglon, ​​elaginska i galna kiselina. Veći sadržaj ovih spojeva u listovima oraha djeluje „odbijajuće“ na grinje šiškarice. Rezultati ovih istraživanja, pokazali su kako je sorta Chandler pokazala relativno najveći stupanj rezistencije na napad grinja dok su sorte Lara i Hartly pokazale najmanji stupanj rezistencije. Srednji stupanj otpornosti pokazala sorta Franqeutte. Stoga bi preventivna metoda zaštite bila izbor i sadnja otpornijih kultivara oraha. Na žalost, za sada nema navedenih istraživanja na sortimentu oraha koji je najviše zastupljen u RH a koji je u većini slučajeva podrijetlom iz Bugarske, Mađarske, Češke i Srbije.

Od bioloških metoda zaštite koje bi se u budućnosti mogle primijeniti u smanjenju populacije grinja šiškarica, su predatorske grinje iz porodice Phytoseiidae. Međutim, trenutno je vrlo malo spoznaja o osobinama ovih korisnih predatora. Novija istraživanja u Grčkoj i Ukrajini pokazuju potencijal predatorskih grinja iz rodova Graminaseius i Transeius kao potencijalnih bioloških agenasa.

Kako je prethodno navedeno, kemijske mjere zaštite rijetko su potrebne i potrebno ih je razmotriti u slučaju pojave vrlo jake populacije grinja u nasadu (Slika 9.). Međutim, kemijske mjere zaštite u orahu su limitirane potpunim nedostatkom registriranih akaricidnih i sumpornih pripravaka u RH.

 

dr.sc. Tihomir Validžić

tihomir.validzic@mps.hr

 

Izvori podataka:

 

Ahmad–Hosseini, M., Khanjani, M., Karamian, R. (2020). Resistance of Some Commercial Walnut Cultivars and Genotypes to Aceria tristriata (Nalepa) (Acari: Eriophyidae) and Its Correlation with Some Plant Features. Pest. Manag. Sci.,76, 986–995.

Amrine, J.W.JR., Stasny, T.A., (1994). Catalog of Eriophyoidea (Acarina: Prostigmata) of the World. – Indira Publishing House, West Bloomifield, Michigen. USA.

Amrine, J.W.JR., Manson, D.C., (1996). Preparation, Mounting and Deserptive Study Eriophyoid Mites In: Linquist, E.E., Sabelis, M.W., J. Bruin Eriophyoid Mites – Their Biology, Natural Enemies and Control, Elsevire Science B.V., pp, 383-396.

Buckton, S. J. (2023). A provisional key to eriophyoid mite erinea on Acer in Britain. Cecidology, 38(1), 14–50.

Castagnoli, M. G. N., Oldfield (1996). Other Fruit Trees and Nuts Trees. In: Lindquist, E.E., Sabelis M.W., Bruin, J. (eds.): Eriophyoid Mites – Their Biology, Natural Enemies and Control. – Elsevier Science publ., Amsterdam, The Netherlands, 543-339.

Domes, R. (1998). A new species of the genus Anthocoptes (Phyllocoptinae: Eriophyidae) on Juglans regia L. Acarologia, T. XXXIX, fase. 1: 69-71.

Dulić-Stojanović, Z., Stevanović, B. M., Petanović, R. (2001). Morphological and anatomical alterations of common walnut leaves caused by eriophyids Aceria erinea and A.tristriata. Zaštita bilja, 52(2), 99–114.  mhttps://aspace.agrif.bg.ac.rs/handle/123456789/313

Flechtmann, C. H. W., Auger, P., Veraeghe, A., Cambronne, N., Kreiter, S. (2001). The eriophyoid mites (Acarina) from walnut trees in Grenoble (Isere, France). Acarologia, 42(4), 379–388.

Jeppson, L.R., Keifer, H.H., Baker, E.W. (1975). Mites Injurious to Economic Plants. University of California Press, Berkeley, California, USA, 614 pp.

Kolodochka, L. A. (2023). The Predatory Mites (Phytoseiidae, Parasitiformes) In The Fauna Of Ukraine: Genera Paragigagnatus, Carinoseius, Kampimodromus, Eharius, Typhlodromips, And Euseius, Zoodiversity 57 (6), pp. 477-506 : 501

Kuster, E. (1911). Die Gallen der Pflanzen. Hirzel, Leipzig, pp.413.

Lindquist, E.E. (1996). “Phylogenetic Relationships,” in  Eriophyoid Mites—Their Biology, Natural Enemies  and Control (Elsevier Science, Amsterdam),  pp. 301–327.

Lotfollahi, P., Irani-Nejad, K. H., & de Lillo, E. (2014). Eight new records for the Eriophyid (Trombidiformes Eriophyoidea Eriophyidae) mite fauna of Iran. Redia, 97, 103–111.

Mani, M.S. (1964). Ecology od plant galls. – W.Junk, Publishers, The Hague, pp. 1-293.

Petanović, R., Stanković, S. (1999). Catalogue of Eriophyoidea (Acari:Prostigmata) of Serbia and Montanegro. – Acta Entomologica Serbica, Spec. Issue, 1-143.

Royalty, R.N., Perring, T.M. (1996). Nature of Damage and its Assessment. – In: Lindquist, E.E., Sabelis M.W., Bruin, J. (eds.): Eriophyoid Mites – Their Biology, Natural Enemies and Control. – Elsevier Science publ., Amsterdam, The Netherlands, 493 – 508.

Thomsen, J. (1975). Development and histology of galls on Tilia platyphylla caused by Eriophyes tilliae tilliae. – Bot. Tiddskriftbd, 69. Hft. 4: 262 – 270.

Xue, X.-F., Wang, Z., Song, Z.-W., Hong, X.Y. (2009). Eriophyoid mites on Fagaceae with descriptions of seven new genera and eleven new species (Acari: Eriophyoidea). Zootaxa, 2253 (1), 1–95.

Westphal, E. (1977). Morfogenese, ultrastructure at étiologie de Quelques galles d’ Eriophyides (Acariens). – Marcellia, 39:193 – 375.

Westphal, E., Manson, D.C.M. (1996). Feeding Effects on Host Plants: Gall formation and Other Distortion. – In: Lindquist, E.E., Sabelis M.W., Bruin, J. (eds.): Eriophyoid Mites – Their Biology, Natural Enemies and Control. – Elsevier Science publ., Amsterdam, The Netherlands, 231 – 241.