Proizvodnja šljive u Republici Hrvatskoj
U Hrvatskoj je udio plantažnih nasada šljive svega oko 7 % u odnosu na ukupnu proizvodnju voća, a oko 90 % proizvodnje šljive se odnosi na ekstenzivan način uzgoja. Mnogo obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava proizvodi šljivu više-manje za vlastite potrebe (rakija, džemovi), za prodaju na kućnom pragu ili lokalnim tržnicama i sve su to malene količine. Jedan od razloga, zbog kojih je zanemarena ta voćna vrsta, je virusna bolest šljive (Prunus virus 7) ili šarka šljive. Posljednjih godina poharala je mnoge šljivike kod nas i u regiji i predstavlja veliki problem.
Tradicionalno jedna od najzastupljenijih sorata šljive, koja se uzgaja u Hrvatskoj, je sorta bistrica, koja je ujedno i dosta osjetljiva na šarku. Bistrica je po kvaliteti ploda i aromatskom kompleksu izvanredna sorta. Uzgaja se u cijeloj regiji, ali i šire (Njemačka). Kod nas je idealna regija uzgoj bistrice Lika. Biologija vektora šarke šljive (lisne uši) je takva da ne opstaju na nadmorskim visinama većim od 500 m. Tako se u tim krajevima mogu pronaći šljivici stari i do nekoliko desetaka godina, a da nisu zaraženi virusom šarke. Osim virusa šarke, problem predstavlja i raznolika rodnost kroz godine uzgoja ili alternativna rodnost. To se može ublažiti ako se poštuje moderna tehnologija uzgoja, savjeti specijaliziranih stručnjaka i sl. Uz pomoć savjeta stručnjaka, istraživanjem, radionicama, oglednim nasadima, korištenjem iskustva uspješnih inozemnih proizvođača i sličnim mjerama moglo bi se pomoći u rješavanju tog problema kod podizanja novih nasada šljiva u našim krajevima.
Suvremeni uzgoj šljiva predstavlja prijelaz između integrirane i ekološke poljoprivrede te je vrlo važno naglasiti da kod takvog uzgoja nema ostataka pesticida, što znači da su u trenutku berbe rezidui jednaki nuli. Njega karakterizira sljedeće: tolerantnost na virus šarke, da je sorta pogodna za stolnu potrošnju ili se uzgajaju sorte pogodne za sušenje i preradu, otpornost na transport, rok dozrijevanja, krupnoća, randman (kod prerade šljive), aromatski kompleks i količina suhe tvari.
Sorte šljive
Za uspješnu proizvodnju jedan od važnih čimbenika je izbor sorte. Danas se u svijetu uzgaja oko 2.500 različitih sorata šljive. Za koju sortu će se proizvođač odlučiti ovisi o načinu namjene ploda pa prema tome postoje sorte šljiva koje se mogu svrstati u 3 skupine:
- stolne sorte,
- sorte za više namjena, sorte kombiniranih svojstava (stolne i za preradu),
- rakijske sorte.
Najzastupljenije sorte u Hrvatskoj su: bistrica, čačanska ljepotica, čačanska najbolja, čačanska rana, čačanska rodna.
Za intenzivan uzgoj sve se više preporučuju nove sorte poput Topfirst, Topfive, Topstar, Toptaste, Tophit. To su nešto bujnije sorte od bistrice i čačanskih kreacija, ali karakteristika im je da imaju izrazito visoku rodnost, bolje im je skladištenje, manje su osjetljive na transport i pogodne su za sušenje kao i za konzumaciju u svježem stanju. Istraživanja Poljoprivrednog instituta Osijek su pokazala da su te nove sorte pogodne za uzgoj u gustom sklopu i da su tolerantne na virus šarke šljive.
Da bi se osigurala rodnost kroz cijeli ljetni period preporuka je u intenzivnom nasadu posaditi više sorata različitog vremena dozrijevanja, kao npr.: Topfirst + Čačanska ljepotica + Topstar + Toptaste + Čačanska rodna + Tophit + Bistrica.
Tehnologija proizvodnje šljive
Šljiva je biljna vrsta kojoj odgovara uzgoj u kontinentalnoj klimi. Najbolji prinos će se realizirati u optimalnim uvjetima, tj. u blagoj kontinentalnoj klimi, gdje se godišnja suma oborina kreće od 700 do 1000 mm, a relativna vlaga zraka je 75-85 %. Zbog bolje izloženosti suncu redove šljivika je poželjno usmjeriti u pravcu sjever – jug. Šljiva traži duboka, propusna, drenirana, lagana tla bogata humusom, fosforom i kalijem. Tla, koja sadrže više od 10 % aktivnog vapna, treba izbjegavati za uzgoj šljive.
Od agrotehničkih mjera, prije sadnje šljiva treba primijeniti:
- podrivanje (70 – 90 cm dubine),
- duboko oranje + meliorativna gnojidba (55-60 cm),
- rigolanje, kad je tlo prosušeno (50-70 cm).
Gnojidba
Potrebe šljive u intenzivnom uzgoju za osnovnim hranjivima su: dušika (N) 90 kg/ha, fosfora (P2O5) 50 kg/ha, kalija (K2O) = 140 kg/ha.
Redovna gnojidba se obavlja u tri faze:
- osnovnom jesenskom gnojidbom dodaje se organska tvar i kompleksna mineralna gnojiva s manjim udjelom dušika,
- tijekom vegetacije treba obaviti prihranu dušikom i to u dva navrata: početkom ožujka i krajem travnja te krajem svibnja i početkom lipnja.
Tijekom sušnog perioda ili prilikom znakova pomanjkanja hranjiva treba obaviti folijarnu prihranu. Prihranjivanje putem lista može se obavljati s različitim pripravcima za folijarnu prihranu s makro i mikroelementima ili s ureom, ako se dodaje samo dušik. Folijarna prihrana može se kombinirati sa zaštitom pa se na taj način obave dva agrotehnička zahvata istovremeno.
Svaka gnojidba treba biti prilagođena potrebama biljke i stanju hranjiva u tlu. Stoga je potrebno napraviti detaljnu analizu tla na hranjiva. Potrebe biljke za mikro i makroelementima mogu se dobiti i analizom biljnog materijala odnosno lista.
Izbor podloge
Podloge, koje se kod nas najčešće koriste, su Prunus myrobalana/cerasifera. To je bujna, generativna podloga, koje slabo podnosi teška i vlažna tla, a najviše joj odgovaraju vinogradarska područja. Trnošljiva (Prunus insitita) kao vegetativna podloga dobro podnosi teža i vlažna tla te mraz. Vegetativna podloga GF677 idealna je za umorna, alkalna i suha tla. Za intenzivan uzgoj šljive preporučuje se slabo bujna podloga WaxWa (za preko 1000 stabala/ha), a mogu i nešto bujnije podloge Maribolano 29 C, Maribolano B i Mariana GF 8/1 i GF 31.
Uzgojni oblici šljive i rezidba
Slika 2. Uzgojni oblik popravljena piramida
(foto: N. Štedul)
Šljiva brzo oblikuje krošnju, zbog brzog početnog vegetativnog rasta. U praksi je najlakše šljivu održavati u obliku piramidalne krošnje, gdje je moguće ostvariti sklop od 300-400 stabala/ha. Taj uzgojni oblik se sastoji od provodnice na kojoj su spiralno razvedene skeletne grane. Da bi se osigurala visoka rodnost i kvalitetan prinos, odmah nakon sadnje treba oblikovati deblo i skeletne grane na način da se povezivanjem ili postavljanjem utega grane otklanjaju od debla. Na taj način unutrašnjost krošnje će dobiti više svijetla i bolju prozračnost, a samim povijanjem grana povećava se i rodna površina. Prve skeletne grane treba otkloniti na kut od cca 45°, a svake sljedeće za 5° više.
Vaza je također dosta zahvalan oblik za uzgoj šljive. Taj uzgojni oblik ima tri osnovne kosturne postrane grane, raspoređene tako da međusobno zatvaraju kut od 120° i nema provodnice. Veliki nedostatak tog uzgojnog oblika je lomljenje kosturnih grana zbog težine ploda posebno zimi kad naglo napada vlažan snijeg.
Vretenaste forme te Zahn-ovo vreteno se primjenjuju u intenzivnim voćnjacima sa sklopom od 800 do 1800 stabala /ha. Kod takvih uzgojnih oblika razmak sadnje je 4 X 1 do 1,5 m. To su nasadi prilagođeni za uporabu mehanizacije, kako u rezidbi tako i prilikom berbe.
Rezidba se može obaviti 3 puta godišnje, zimi se obavlja glavna rezidba, ljeti prorjeđivanje mladica i šiba vodopija ili u jesen prorjeđivanje krošnje i uklanjanje vodopija. Rezidbu debljih grana treba izbjegavati, kako se ne bi napravile veće rane. Na početku vegetacije kod sorata koje imaju uži kut grananja poželjno je poviti mladice. Sorte, koje imaju veći kut grananja i slabo obrasli donji dio krošnje, potrebno je jače skratiti da bi se poboljšalo grananje. Vodopije se mogu zalamanjem pretvoriti u rodne izboje.
Iako se zimska rezidba šljive može obaviti tijekom cijelog zimskog perioda, treba napomenuti da ranijom rezidbom na proljeće šljiva i ranije kreće u vegetaciju. Na terenima sklonijim proljetnim mrazovima ipak treba odgoditi rezidbu što kasnije, kako bi se izbjegla ova opasnost.
Najznačajnije bolesti šljiva su:
- cvjetna monilija (Monilia laxa),
- virus šarke šljive (PPV),
- plamenjača šljive (Polystigma rubrum),
- hrđa šljive (Tranzschelia pruni spinosae).
Najznačajniji štetnici šljiva su:
- šljivina štitasta uš (Parthenolecanium corni),
- šljivin savijač pupova (Hedya pruniana),
- crna šljivina osica (Hoplocampa minuta Christ.) i žuta šljivina osica (Hoplocampa flava L.),
- šljivin savijač (Cydia funebrana),
- šljivina uš uvijalica (Brachycaudus helichrysi),
- šljivin moljac (Yponomeuta padellus),
- kukavičji suznik (Malacosoma neustria),
- žilogriz (Capnodis tenebrionis),
- višnjin svrdlaš (Rhynchites auratus).
Slika 3. Simptomi virusa šarke šljive (foto: N. Štedul)
Krečenje stabala šljiva
Mjera, koja se koristi za njegu stabala šljiva je tzv. krečenje. Zagrijavanjem debla dolazi do širenja dubljih dijelova tkiva, koje ne prati širenje kore te ono puca. Ovu pojavu nazivamo mrazopuc. Na mjestima, gdje se kora raspukla naseljavaju se uzročnici truljenja i takve rane teško zacjeljuju.
Kako bi se spriječila pojava mrazopuca, debla i račve grana treba premazati smjesom svijetle boje, po receptu: 5 kg negašenog kreča + 0,25 kg močivog sumpora + 0,5 kg kuhinjske soli + 25 l vode (okvirno) za mazanje četkom ili 100 l vode za prskanje atomizerom/prskalicom.
Slika 4. Mrazopuc (foto: M. Marinković)
Kreč se prvo zagasi i odstoji nekoliko dana pa se onda dodaju drugi sastojci. Prije premazivanja dobro je da smjesa odstoji 24 sata, kako bi bolje prianjala na koru. Sumpor uništava štetne gljivice na kori i odbija štetočine, a sol pospješuje ljepljivost smjese. Debla voćaka treba premazati od zemlje pa sve do iznad račvanja grana 30-40 cm. Naime, mjesto gdje grane izlaze iz debla naročito je osjetljivo na mrazopuc. Najbolje vrijeme za krečenje voćaka je pred samu zimu – kraj studenog te početak prosinca, tako da voćke budu okrečene prije dolaska nižih temperatura. Pravilo je da se krečenje obavlja po lijepom i suhom vremenu na temperaturi iznad nule.
Nikolina Štedul, dipl. ing. agr., stručni suradnik za hortikulturu
Srećko Kostelić, dipl. ing. agr., savjetnik za hortikulturu,
Marijana Lemić, mag. ing. fitomedicine, stručni suradnik,
0 comments
Write a comment