Kontrola varooze u suvremenom pčelarstvu

Varooza je globalno najraširenija i ekonomski najrazornija nametnička bolest medonosnih pčela (Apis mellifera), uzrokovana grinjom Varroa destructor. Ovaj ektoparazit, koji je prvobitno parazitirao na azijskoj pčeli, prešao je na europsku medonosnu pčelu sredinom 20. stoljeća. Budući da naša autohtona pčela nije imala evolucijski prozor za razvoj prirodnih obrambenih mehanizama protiv ovog nametnika, varooza bez stalne i sustavne intervencije pčelara neizbježno dovodi do kolapsa i ugibanja pčelinje zajednice u roku od dvije do tri godine.

Grinja Varroa destructor hrani se prvenstveno masnim tkivom pčela (a ne isključivo hemolimfom, kako se dugo smatralo), što je ključno otkriće za razumijevanje njezine štetnosti. Masno tkivo pčela ima vitalnu ulogu u imunološkom sustavu, detoksikaciji pesticida, regulaciji hormona te razvoju zimskih pčela koje moraju preživjeti dugi zimski period. Konzumacijom tog tkiva, varroa dramatično oslabljuje pčelu, skraćuje joj životni vijek i smanjuje njezinu sposobnost orijentacije i prikupljanja hrane.

Životni ciklus varroe usko je sinkroniziran s reproduktivnim ciklusom pčele i sastoji se od dvije faze: foretičke (na odraslim pčelama) i reproduktivne (unutar poklopljenog legla). Reproduktivna faza započinje kada se oplođena ženka varroe uvuče u pčelinju stanicu s ličinkom neposredno prije poklapanja (pogoduje joj leglo trutova zbog duljeg razdoblja razvoja). Unutar stanice, ona polaže prvo jaje iz kojeg se razvija mužjak, a zatim svakih 30 do 32 sata polaže po jedno žensko jaje. Mužjak se pari sa svojim sestrama unutar stanice i ugiba nakon otvaranja stanice, dok oplođene mlade ženke izlaze s novom pčelom i ulaze u foretičku fazu, spremne za novi ciklus. Brzina multiplikacije populacije varroe je eksponencijalna, a kritična točka doseže se u kasno ljeto kada se smanjuje količina pčelinjeg legla, dok broj nametnika dostiže svoj vrhunac.

Osim izravne štete uzrokovane hranjenjem, varroa djeluje kao iznimno učinkovit vektor (prenositelj) patogena. Mehaničkim probijanjem hitinskog oklopa pčele, grinja izravno u cirkulaciju unosi brojne viruse, od kojih je najrazorniji virus deformiranih krila (DWV – Deformed Wing Virus), zatim akutna pčelinja paraliza (ABPV), virus crnih matičnjaka (BQCV) i mnogi drugi. Kombinacija oslabljenog imuniteta zbog gubitka masnog tkiva i visoke virusne viremije glavni je uzrok uginuća pčelinjih zajednica.

1.   Preventivne mjere i monitoring na pčelinjaku

Uspješna borba protiv varooze u suvremenom pčelarstvu nezamisliva je bez kontinuirane preventive i točne procjene invadiranosti. Oslanjanje isključivo na kalendarsko tretiranje “napamet” bez prethodnog monitoringa često dovodi ili do zakašnjele reakcije (kada je zajednica već pretrpjela nepovratna virusna oštećenja) ili do nepotrebnog opterećivanja pčela i pčelinjih proizvoda kemikalijama.

Preventivne mjere obuhvaćaju niz tehnoloških postupaka koji pčelaru omogućuju održavanje populacije grinja ispod kritičnog praga štetnosti tijekom aktivne sezone:

• Uzgoj i selekcija otpornih linija: Odabir pčelinjih zajednica koje pokazuju izraženo higijensko ponašanje (VSH – Varroa Sensitive Hygiene) i sposobnost samoočišćenja (tzv. grooming ponašanje). Pčele s izraženim VSH genom mogu prepoznati invadorano leglo, otklopiti ga i ukloniti invadiranu pčelinju ličinku zajedno s nametnikom, čime se prekida reproduktivni ciklus grinje. Najveći problem s VSH pčelama je “razvodnjavanje” gena. Kada se mlada VSH matica sparuje u prirodi, ona dolazi u kontakt s trutovima iz okolnih pčelinjaka koji najčešće nemaju taj gen. Zbog toga se njezino potomstvo u idućoj generaciji djelomično vraća na “staro”, pa uzgajivači moraju koristiti umjetno osjemenjivanje matica kako bi održali stopostotnu VSH osobinu.
• Pravilna lokacija i raspored košnica: Izbjegavanje prenapučenosti pčelinjaka i postavljanje košnica u cik-cak formaciju s različitim bojama i orijentacijom leta smanjuje pojavu zalijetanja pčela iz tuđih košnica. Treba naglasiti da je zalijetanje pčela u tuđe košnice najvažniji uzrok “reinvazije” varroe kad tretitane zajednice u jesen donose ogroman broj grinja iz susjednih, propadajućih pčelinjaka. Stoga je jako bitno da svi pčlari u određenom području (radijus od minimalno 1-2 km) tretiraju pčelinje zajednice istodobno. U manjoj mjeri prirodnom širenju varooze između pčelinjih zajednica doprinosi i grabež.

• Korištenje anti-varooznih podnica: Mrežaste podnice omogućuju da grinje koje prirodno padnu s pčela (zbog čišćenja ili starosti) propadnu kroz mrežu na kontrolnu ladicu, onemogućujući im povratak na pčele.
• Metodologija monitoringa varooze

Treba podsjetiti da kako broj grinja u pčelinjoj zajednici raste, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. Stoga se preporučuje odrediti približan broj varroe u zajednicama kako bi se odredio pravodoban početak tretiranja zajednica protiv varooze. Taj postupak zove se dijagnostičko tretiranje varooze i ima presudno praktično značenje za opstanak pčelinjih zajednica tijekom zime, ali i u kakvoj kondiciji će pčele ući u izimljavanje naredne godine.

Približan broj varroe u zajednicama može se odrediti:

• kontrolom prirodnog dnevnog pada
• otklapanjem trutovskog legla
• posipanjem šećera u prahu po pčelama
• ispiranjem pčela (agresivna metoda)

Kontrola prirodnog dnevnog pada varroe ima svoje nedostatke ako pčelar mora svaki dan putovati do pčelinjaka te spoznaje da mravi vole pojesti varroe. Otklapanje trutovskog legla je složenija metoda jer traži pregled 200 stanica s trutovskim leglom, a a ispiranje pčela je agresivna metoda u kojoj na kraju ubijamo pčele pa se ne preporuča osim ako ne radimo znanstvena istraživanja. Stoga se u pravilu preporučuje posipavanje šećera u prahu po pčelama s dvostrukim prosijavanjem. Pri tome se kao mjera koristi manja plastična posuda od 120 ml koja se napuni s pčelama (trebalo bi biti između 40 – 50 g pčela). Preporuka je da se pčele stresu s mednog okvira koji se nalazi odmah do legla u plodištu ili iznad legla (drugi okvir po redu od stjenke iznad matične rešetke neovisno da li je lijevo ili desno je vrlo pogodan).

 

U drugu posudu, zapremine oko 800-900 ml stave se 2 jušne žlice (oko 35 g) šećera u prahu. Ta posuda ima na sebi sito na vrhu kroz koje pčele ne mogu proći, a služi im za disanje tijekom postupka.

 

 

Zatim se pčele brzo prebace iz manje posude u veću posudu sa šećerom, zatvorimo je s rešetkastim poklopcem (ima sito na sebi) te fiksnim poklopcem i nježno tresemo posudu oko 60 sekundi.

 

 

 

Nakon toga odložimo posudu sa šećerom i pčelama (otvorimo pri tome fiksni poklopac, a ostavimo rešetkasti poklopac sa sitom da se pčele ne uguše) na stranu i pričekamo 3 minute te zatim snažno protresemo i ispraznimo sadržaj posude kroz sito na njezinom vrhu na drugo sito (u pravilu se koristi suho i čisto sito/cjedilo za med) te nastavimo prosijavati još nekoliko minuta. Veličina rupica na drugom situ ne smije biti veća od varroe.

 

 

Radi lakšeg brojanja varroe preporuča se, nakon završetka prosijavanja, istresti sadržaj na bijeli papir kako bi točno utvrdili broj prisutne varroe, a pčele iz vratimo nazad u košnicu.

 

 

 

Postavlja se pitanje na koliko bi pčelinjih zajednica pčelar trebao provesti dijagnostičko tretiranje varooze kako bi dobio približno saznanje o količini varroe u zajednicama i potrebi ranog odnosno mogućeg hitnog tretmana. Preporuča se napraviti dijagnostičko tretiranje na 10% pčelinjih zajednica koje u pčelinjaku nisu postavljena jedna blizu druge.

Tablica 1. nam govori da li dobiveni broj varroe predstavlja opasnost za pčelinju zajednicu i zahtjeva ranu/hitnu zaštitu protiv varooze nakon vrcanja meda.

 

Tablica 1. Dijagnostičko tretiranje varooze

Mjesec	Broj varroe/ Nije potrebno provoditi raniju zaštitu	Broj varroe/ Potrebno provoditi raniju zaštitu	Broj varroe/ Zajednica ugrožena /Potrebna što brža zaštita
svibanj/lipanj	manje od 4	4-20	više od 20
srpanj	manje od 5	5- 25	više od 25
kolovoz	manje od 10	10 – 25	više od 25
rujan	manje od 15	15 -25	više od 25

 

1.   Biološko-tehničke metode suzbijanja varooze

Biološko-tehničke metode predstavljaju ekološki najprihvatljiviji način kontrole varooze jer se temelje na manipulaciji biologijom pčelinje zajednice i iskorištavanju sklonosti grinje prema određenim vrstama legla. Glavni cilj ovih metoda je fizičko uklanjanje varroe iz košnice ili privremeni prekid reprodukcije bez ikakve upotrebe kemijskih sredstava. Ove su metode ključne tijekom proljeća i ranog ljeta (tijekom glavnih paša) kada je primjena većine kemijskih sredstava strogo zabranjena zbog rizika od kontaminacije meda.

Izrezivanje trutovskog legla

Budući da trutovsko leglo privlači Varroa destructor i do 8 puta više nego radiličko leglo (zbog duljeg razvoja i specifičnih hormona trutovskih ličinki), pčelari u proljeće u košnice stavljaju tzv. okvire građevnjake. Pčele na njima grade isključivo trutovsko saće, a matica ga zaleže. Kada pčele poklope to leglo, pčelar vadi okvir i izrezuje trutovsko leglo. Ovom jednostavnom metodom moguće je ukloniti i do 50-60% ukupne populacije varroe u košnici prije nego što započnu glavne ljetne paše. Nedostatak metode je povećan utrošak energije pčela na ponovnu izgradnju saća i gubitak trutova.

Formiranje nukleusa i umjetnih rojeva

Ova metoda uključuje podjelu pčelinje zajednice u kritičnom proljetnom razdoblju. Oduzimanjem nekoliko okvira poklopljenog legla zajedno s pripadajućim pčelama stvara se nova, manja zajednica (nukleus). Na taj se način iz proizvodnog društva mehanički odnosi znatan dio populacije varroe koja se nalazi u tom leglu. Proizvodna zajednica dobiva prijeko potreban prostor i smanjuje se nagon za rojenjem, dok se u novostvorenom nukleusu (ili u staroj zajednici ako se oduzme matica) stvara razdoblje bez legla dok pčele ne uzgoje novu maticu i dok ona ne pronese. To razdoblje bez legla idealan je trenutak za jednokratno tretiranje (npr. mliječnom ili oksalnom kiselinom) jer se sva varroa nalazi na pčelama i učinkovitost tretmana prelazi 95%.

Kavezno zatvaranje matice (prekid legla)

Metoda koja je doživjela renesansu u modernom integriranom pčelarenju. Matica se u rano ljeto (najčešće u srpnju, 21 do 24 dana prije planiranog ljetnog tretmana) zatvara u mali kavez (npr. Scalvini ili talijanski kavez) u kojem ima prostora za kretanje, ali joj je onemogućeno polaganje jaja. Nakon 21 dana, svo radiličko leglo u košnici se izleže, a nakon 24 dana i trutovsko. U tom trenutku u košnici više nema poklopljenog legla, što znači da je kompletna populacija varroe natjerana u foretičku fazu na odraslim pčelama. Košnica se tada tretira jednim od ekoloških sredstava (najčešće nakapavanjem ili sublimacijom oksalne kiseline), čime se postiže visoko učinkovito uklanjanje zajednice od varroe.

2.   Kemijske metode suzbijanja varooze

Unatoč važnosti bioloških metoda, u većini klimatskih zona i kod profesionalnih pčelara s velikim brojem košnica, kemijske metode i dalje ostaju nezaobilazan stup kontrole varooze, osobito u jesen i zimi. Kemijska sredstva grubo dijelimo na sintetičke akaricide (konvencionalna sredstva) i organske kiseline te eterična ulja (sredstva dopuštena u ekološkoj proizvodnji). Treba naglasiti da je dozvoljeno koristiti samo registrirane veterinarske proizvode u kontroli i suzbihjanju varooze pčela.

Sintetički akaricidi (Konvencionalna kemija)

Ova skupina obuhvaća spojeve poput amitraza, kumafosa i flumetrina. Oni se najčešće primjenjuju u obliku plastičnih ili drvenih letvica impregniranih aktivnom tvari koje se vješaju između okvira s leglom. Prednost sintetičkih akaricida je njihova iznimno visoka početna učinkovitost (često iznad 98%), jednostavnost primjene i neovisnost o trenutnim vanjskim temperaturama. Međutim, njihova dugotrajna i nekontrolirana uporaba dovela je do dva golema problema:

• Razvoj rezistencije (otpornosti): Varroa je diljem svijeta razvila genetsku otpornost na mnoge sintetske akaricide. Kada nametnik razvije rezistenciju, tretman postaje neučinkovit, a pčelar toga postane svjestan tek kada košnice u jesen/zimu uginu.
• Rezidue (ostaci) u vosku i medu: Neki sintetski akaricidi mogu se akumulirati u pčelinjem vosku odnosno medu ako se primjenjuju suprotno načelima Dobre pčelarske prakse te postoji opravdan rizik u vidu negativnog utjecaja na plodnost matica, vitalnost trutova i opći imunitet ličinki. Također, postoji i rizik od kontaminacije meda i propolisa ukoliko se ne poštuju stroge

Organske kiseline i eterična ulja (Ekološka kemija)

U potrazi za održivijim rješenjima, suvremeno pčelarstvo se sve više okreće organskim kiselinama (mravlja, oksalna i mliječna kiselina) te biljnim ekstraktima (timol). Zajednička osobina ovih sredstava je da su oni prirodni sastojci meda, hidofilni su (topiva u vodi) te ne ostavljaju štetne rezidue u pčelinjem vosku. Također, zbog specifičnog, fizikalno-kemijskog načina djelovanja na grinju (izazivanje kiselinskih opeklina, oštećenje dišnih organa i kemoreceptora), smatra se da varroa protiv njih ne može razviti rezistenciju.

• Mravlja kiselina: Jedina je kiselina koja zbog svojih hlapivih svojstava prodire kroz voštane poklopce stanica i ubija varrou izravno unutar poklopljenog legla. Koristi se u koncentraciji od 60% ili 85% pomoću posebnih isparivača (Nassenheider, Liebig). Glavni nedostatak joj je visoka ovisnost o vanjskim temperaturama (optimalno 15°C do 25°C); niske temperature smanjuju isparavanje i učinkovitost, dok visoke temperature mogu izazvati prebrzo isparavanje, što dovodi do stradavanja pčelinjeg legla i gubitka matice.
• Oksalna kiselina: Standard u zimskom tretiranju kada u košnici nema legla. Primjenjuje se metodom nakapavanja u otopini sa šećernim sirupom ili metodom sublimacije (isparavanja kristala pomoću posebnih grijača). Izuzetno je učinkovita na foretičku varrou, jeftina je i pčele je dobro podnose ako se primjenjuje točno prema uputama i samo jednom po generaciji pčela. Poseban pozor za pčelare koji koriste metodu sublimacije da se ispravno zaštite kako ne bi udisali oksalnu kiselinu.
• Timol: Eterično ulje biljke majčine dušice. Koristi se u obliku gelova ili pločica koje isparavaju u košnici tijekom kasnog Djeluje vrlo dobro, ali može privremeno promijeniti ponašanje pčela, potaknuti grabež ili uzrokovati da pčele privremeno napuste okvire iznad kojih se nalazi preparat.

3.   Komparativna analiza: Kemijske vs. Biološke metode

Kako bi se jasno razumjele prednosti i mane oba pristupa, u tablici u nastavku prikazana je izravna usporedba ključnih parametara učinkovitosti, ekologije i zahtjevnosti u radu.

Kriterij usporedbe	Sintetička kemijska sredstva	Organske kiseline i timol	Biološko-tehničke metode
Učinkovitost (efikasnost)	Vrlo visoka (95-99%), pod uvjetom da varroa nije razvila rezistenciju.	Visoka do vrlo visoka (85-98%), uvelike ovisi o prisutnosti legla i temperaturi.	Umjerena do visoka (50-95%), ovisno o metodi
Rizik od rezistencije	Izuzetno visok. Brza adaptacija grinje na ponovljenu upotrebu istog spoja.	Zbog načina djelovanja, razvoj otpornosti je malo vjerojatan.	Nikakav. Temelji se na mehaničkom uklanjanju i manipulaciji pčelama.
Ostaci u vosku i medu	Visoki rizik. Mogućnost akumuliranja se u vosku i medu	Nema rizika. Prirodne tvari topive u vodi koje se brzo razgrađuju.	Potpuno čiste metode. Nema unosa stranih tvari u košnicu.
Utrošak rada i vremena pčelara	Minimalan. Postavljanje letvica zahtijeva malo vremena.	Umjeren. Zahtijeva praćenje prognoze, precizno doziranje i višekratne posjete.	Izuzetno visok. Zahtijeva otvaranje svake košnice, izrezivanje legla, izradu nukleusa ili stavljanje matica u kaveze.
Ovisnost o vremenskim prilikama	Uglavnom neovisna (djeluju i pri nižim i pri višim temperaturama).	Izrazito visoka ovisnost (temperaturni prozor za mravlju kiselinu i timol je uzak).	Potpuno neovisna (provodi se redovito tijekom aktivne pčelarske sezone).
Utjecaj na zdravlje pčela i matice	Skriveni toksični učinak na imunitet ličinki i plodnost matica.	Moguć akutan stres, oštećenje mladog legla ili gubitak matice pri predoziranju.	Bez toksičnih učinaka, ali može izazvati stres zbog prekida kontinuiteta legla.

 

4.   Zaključak i strategija Integrirane zaštite pčela (IPM)

Suvremeno pčelarstvo više si ne može dopustiti luksuz oslanjanja na samo jedno “čarobno” sredstvo protiv varooze. Praksa je dokazala da pčelari koji koriste isključivo sintetičke akaricide prije ili kasnije dožive katastrofalne gubitke zbog pojave otpornosti grinja ili kontaminacije saća. S druge strane, oslanjanje isključivo na biološke metode na velikim pčelinjacima često je ekonomski neodrživo zbog ekstremno velikog utroška fizičkog rada.

Rješenje leži u implementaciji koncepta Integrirane zaštite pčela (IPM – Integrated Pest Management). To je dinamička strategija koja kombinira najbolje elemente svih dostupnih metoda tijekom pčelarske godine:

1. Proljeće: Korištenje mrežastih podnica i sustavno izrezivanje trutovskog legla pomoću okvira građevnjaka kako bi se kočio rani proljetni rast populacije varroe.
2. Rano ljeto (tijekom paša): Kontinuirani monitoring (metoda prah šećera ili praćenje prirodnog pada) i formiranje nukleusa čime se doprinosi biološkom smanjivanju nametnika.
3. Kasno ljeto (nakon vrcanja meda): Primjena biološko-tehničke metode stavljanja matice u kaveze na 21-24 dana, čime se pčelinja zajednica dovodi u stanje bez legla. Odmah po oslobađanju matice provodi se ljetno čišćenje foretičke varroe (npr. oksalnom kiselinom ili timolom), čime se osigurava da se zimske pčele razviju u potpunom odsustvu nametnika i Nakon vrcanja meda u obzir dolazi i konvencilana kontrola s nekim kemijskim sintetičkim proizvodom.
4. Zima (studeni/prosinac): Završno tretiranje oksalnom kiselinom (nakapavanje ili sublimacija) u razdoblju kada pčelinje klupko prirodno nema legla zbog niskih temperatura, čime se populacija varroe svodi na najmanju moguću mjeru prije početka novog proljetnog ciklusa.

Jedino ovakvim holističkim pristupom, dubokim razumijevanjem biologije pčelinje zajednice i nametnika te stalnim praćenjem stanja na terenu, pčelar može osigurati zdravlje svojih pčelinjih zajednica, visoke prinose pčelinjih proizvoda i dugoročnu održivost pčelarenja.

 

dr. sc. Zlatko Tomljanović

(foto: Zlatko Tomljanović)