Tag: Pčelarstvo

Pčelari na prostoru Republike Hrvatske (RH) nisu iznimka od kolega u ostalim europskim državama pa nas povezuje intenzivna borba protiv varooze i njoj pridruženih virusnih bolesti, američke gnjiloće, europske gnjiloće koja često na našim prostorima prolazi neopaženo ili se miješa s američkom gnjiloćom, nozemoze, vapnenastog legla te čitave palete ostalih nametničkih, zaraznih i nezaraznih bolesti, štetnika i neprijatelja pčela. Međutim, trenutno se u Europi nalaze tri nove bolesti/nametnici/štetnici koji još nisu prisutni na području RH. To su etina (Aethina tumida), žutonogi stršljen (Vespa velutina) i tropileloza (Tropilaelaps mercedesae). Pitanje da li te bolesti možemo nazivati „nove“ jer je žutonogi/azijski stršljen prisutan u Europi već od 2004.g. (prva pojava u Francuskoj) ili etina od 2014.g u Italiji dok je priča o tropilelozi na području Ruske federacije (područje Krasnodara i Rostova) sa prvom sumnjom pa prvom službenom potvrdom i objavom o njezinoj prisutnosti u znanstvenim publikacijama dobila svoj okvir unatrag tri godine (2021 – 2024). Također, tropilela je nedavno potvrđena i u Gruziji (2024.). Valja podsjetiti da pojavljivanje azijskog stršljena i etine na europskom kontinentu nije povezano s klimatskim promjenama nego je direktna posljedica nepažnje/propusta pri globalnom prometu roba i usluga. Nažalost, još ne možemo sa sigurnošću potvrditi na koji način je stigla tropilela na područje Ruske federacije i Gruzije. Ne može se isključiti mogući legalni ili nekontrolirani uvoz pčela ili pčelinjih proizvoda odnosno različitih proizvoda koji mogu poslužiti kao prenositelji iz Uzbekistana ili nekih drugih srednjeazijskih ili azijskih država (Kina, Južna Koreja) u kojima je potvrđena prisutnost Tropilaelaps mercedesae na europskim pasminama pčela. Teško bi bilo za povjerovati da su klimatske promjene glavni okidač pojavnosti tropilele na obalama Crnog mora u Rusiji. Međutim, ono što sigurno znamo da će klimatske promjene u Europi nesporno doprinijeti njihovom udomaćivanju/razmnožavanju i opstanku na europskom tlu. Razumljivo da takav scenario ne želimo, no iskreno, nisam siguran da ćemo ga moći izbjeći.

Što znamo/ne znamo o tropilelozi?

Tropilelozu uzrokuje 4 vrste grinja iz roda Tropilaelaps: Tropilaelaps clarae, Tropilaelaps mercedesae, Tropilaelaps koenigerum i Tropilaelaps thaii. Sve 4 vrste možemo pronaći kod divoske azijske pčele Apis dorsata te Apis ceranae. Međutim, spomenute vrste pčela pokazuju izrazitu genotipsku i fenotipsku otpornost prema tropileli jer imaju izražen jak nagon za samo-čišćenjem (grooming učinak) koji je prisutan kod Apis ceranae odnosno često napuštaju (absconding) svoje gnijezdo u nepovoljnim pašnim i vremenskim uvjetima te započinju novi život u drugoj sredini. Pri tome dio vremena provode bez legla, a ono što znamo da tropilela ne može živjeti duže od 3-5 dana (najdulje 9 dana) na odraslim pčelama jer nemaju izraženu mogućnost probijanja hitinske opne odraslih pčela. Dosadašnji literaturni podaci sugeriraju da je prisutnost legla odlučujući čimbenik za njihov opstanak jer im je leglo glavno hranilište. Bar smo tako mislili do nedavno. Za europske medonosne pčele izrazito su patogene Tropilaelaps mercedesae i Tropilaelaps clarae, dok se za  T. koenigerum i T. thaii smatra da su bezopasne za europske pasmine pčela. Ako tropilelu usporedimo s varoom uočit ćemo morfološke razlike pa je tijelo varoe (slika 1 „b“) više šire nego duže (1-1,7 mm dužina i 1,5-1,6 mm širina) dok je je tropilela (slika 1 „a“) više izduženija ( dužina 0,6-1mm, a širina 0,4-0,5 mm). Tropilela i varoa su vidljive prostim okom, ali zbog njihove sitne veličine, za uspješnu diferencijalnu morfološku dijagnostiku potrebna nam je lupa (povećalo) s 10x uvećanjem ili svjetlosni mikroskop.

Slika 1: Pakwan i sur. (2017.) doi: 10.1093/femsec/fix160

Sa stajališta evolucijske prilagodbe nametničkog načina života, na prvi pogled, ispada da je varoa evolucijski možda na višem nivou nego tropilela. Međutim, možda se varamo. Naime, varoa parazitira na odraslim pčelama i leglu. Pri tome više voli trutovsko leglo, ali ne zazire niti od radiličkog. Za tropilelu, za sada, pretpostavljamo da može živjeti samo na leglu odnosno vrlo kratko na odraslim pčelama. Navodi se da obožava trutovsko leglo koje može biti 100 % napadnuto u pčelinjoj zajednici. Trenutni rezultat, ako bi gledali evolucijsku prilagodbu, išao bi u korist varoe. No, isto tako znamo da je moć reproduktivnog obnavljanja kod tropilele znatno brža te da razvojni ciklus završava nakon šest dana u usporedbi kod varoe koji je nešto duži (najkraća ontogeneza odnosno razdoblje od jaja do odraslog parazita u praktičnim uvjetima kod ženke varoe iznosi 7,1 dan, a kod mužjaka varoe 5,5 dana). Također, odrasla ženka tropilele snese svakih 24h jedno jaje dok ženka varoe  snese jaje svakih 30h unutar poklopljenog legla. Broj spolno zrelih odraslih ženki tropilele koje možemo očekivati nakon izlaska pčele iz stanice kreće se oko 4, dok kod varoe taj broj iznosi između 1,3 – 1,45 odraslih ženki iz radiličkog legla odnosno 2,2 – 2,6 ženki iz trutovskog legla. Kratak razvojni ciklus tropilele te njezino kratko zadržavanje na odraslim pčelama sugerira da populacija tropilele raste unutar pčelinje zajednice dramatično brzo u usporedbi s populacijom varoe te da kod istovremene invazije unutar iste pčelinje zajednice, tropilela u potpunosti nadmaši populaciju varoe. Tako postoje znanstvena izvješća koja govore o međusobnom brojčanom odnosu 1:25 u korist tropilele kada se u jednoj pčelinjoj zajednici istovremeno nađu varoa i tropilela. Nažalost, za sada ne postoji dokumentiran antagonistički učinak između varoe i tropilele kada se nađu unutar iste pčelinje zajednice iako određeni izvore navode da se smanjuje njihova reproduktivna moć ukoliko se nađu oba nametnika unutar iste stanice s ličinkom pčele. Nakon ovih spoznaja nismo sigurni da tropilela ne bi već lagano vodila na semaforu evolucijske prilagodbe, posebice ako znamo da se brže kreće na podlozi od varoe. Ono što je sigurno loše da tropilela uzrokuje slična oštećenja na pčelinjem leglu kao i varoa. Hranilište joj je masno-bjelančevinasto tijelo kao i kod varoe. Doduše, postoje izviješća koja sugeriraju da varoa tvori jednu veću ozljedu, a tropilela nekoliko manjih na tijelu ličinke. Razumljivo da su oboje prijenosnici virusnih bolesti, posebice virusa deformiranih krila pa tako možemo očekivati smežurana krila kod radilica i pojavu pčela-pješaka ispred leta košnica kod invazije tropilelom. Također, pčelari će pronaći rešetkasto i mrtvo leglo, pčele s deformiranim abdomenom te male rupice nepravilnih rubova na poklopcima legla. Međutim, najvažniji znak da se nešto čudno događa unutar pčelinje zajednice je naglo narušavanje biološko-uzgojnog stanja pčelinjih zajednica s kliničkom slikom koja podsjeća na varoozu, ali ipak odudara od standardnih kliničkih, pato-fizioloških i pato-anatomskih modela koje susrećemo kod invazije varoom.

Zašto je prisutnost  tropilele u Ruskoj federaciji opasna za europsko pčelarstvo?

Prognostički modeli distribucije sugeriraju da bi se tropilela mogla širiti prema jugu i zapadu i tako ugroziti pčelarski sektor u Europi. Stariji pčelari će sigurno povući određene paralele i poveznice sa pojavom varoe na prostoru bivše države Jugoslavije. U tadašnjoj Jugoslaviji, varooza je utvrđena među prvim zemljama u Europi 12.studenog 1976 . Pri tome treba naglasiti da se očekivala na granici prema Bugarskoj, ali je prvi puta slučajno utvrđena na materijalu poslanom iz okolice Dimitrovgrada kraj Pirota u tadašnjoj SR Srbiji. U nekadašnjoj SR Hrvatskoj varooza je službeno utvrđena u listopadu 1978.g na Visu. U studenom iste godine utvrđena je na Hvaru, 1979.g. u okolici Splita, Zadra i Dubrovnika, a na području tadašnje SR Slovenije 1980.g. Tako je varooza između 1976. i 1980. utvrđena na cijelom području tadašnje Jugoslavije. Iako danas postoje državne granice i granični veterinarski nadzor, notorna je činjenica da niti pčele ni nametnici ne poznaju državne granice već se šire rojenjem, zalijetanjem u tuđe košnice, selidbom pčela, kupoprodajom pčela i drugim apitehničkim radnjama. Stoga, informaciju da je tropilela službeno utvrđena u Rusiji treba uzeti s ozbiljnošću te razmišljati o jačem aktivnom i pasivnom monitoringu na moguću prisutnost tropilele na području RH.

Kako kontrolirati i suzbijati dinamiku populacije tropilele u pčelinjim zajednicama?

Ohrabruje spoznaja da većina kemoterapeutika koji se koriste u kontroli i suzbijanju varooze je djelotvorna i protiv tropileloze. Međutim, zaboravljamo činjenicu da je dinamika populacije tropilele izrazito brza te da prema dosadašnjim spoznajama tropilela provodi kratko vrijeme na odraslim pčelama i znatno duže vrijeme u poklopljenom leglu što je u mnogim slučajevima kontrole i suzbijanja čini nedostupnim za djelovanje različitih kemoterapeutika koji prvenstveno ciljaju nametnike kada su na tijelu pčele. Logično je stoga zaključiti da bi pčelari trebali držati neko sredstvo ( VMP akaricid) duže vrijeme u košnici što bi sigurno ostavilo traga na kvaliteti meda u smislu pojavnosti mogućih rezidua rabljenih akaricida. Stoga se čini razumna ideja da bi se trebalo više promišljati prema biološkim mjerama u kontroli i suzbijanju tropilele poput izrezivanja trutovskog legla, prekida legla ili tvorbe nukleusa kako bi se prag tropilele držao pod kontrolom.

Zašto najnovija znanstvena priopćenja o distribuciji tropilele i njezinom životu unutar/izvan pčelinje zajednice izazivaju zabrinut u znanstveno-stručnom-pčelarskom sektoru?

Nekoliko puta je rečeno u tekstu da tropilele mogu živjeti na odrasloj pčeli svega 3-5 dana (najviše 9 dana). U prijašnjim raspravama o tropileli često smo slavodobitno zaključivali da će upravo nemogućnost dugotrajnijeg  boravka na odraslim pčelama i isključiva usmjerenost na leglo kao temelj za preživljavanja tropilele biti odlučujući čimbenik u njezinoj slaboj održivosti ako se pojavi na europskom tlu. Naime, krajem XX i početkom XXI stoljeća klimatske promjene nisu visoko na ljestvici problema koje muče europsko pčelarstvo. Također, zimski mjeseci su često bili hladni sa snježnim padalinama  te su prekidi/izostanak legla ili barem značajno smanjena količina legla  u pčelinjoj  tijekom zimskih mjeseci bile uobičajene pojave u većini europskih zemalja. Međutim, trenutne klimatske promjene sugeriraju da bi trebali očekivati prisutnost legla znatno duže u jesen nego prijašnjih godina što je odlično za tropilelu. No, možda nas klimatske prilike ipak spase ako gledamo izolirano na tropilelu jer smo u zadnjih 9 godina imali 5 godina s izrazito lošim proljećem gdje su pčele bile gladne, a matica slabo ili nikako nesla pa je bio prisutan prekid legla u periodu kada smo trebali pripremati pčelinje zajednice za iskorištavanje paša bagrema i kadulje što opet nije dobro jer nećemo imati dovoljno vojnika-radilica-skupljačica koje će neumorno skupljati nektar i pretvarati ga u med. Kakav začarani krug! No, možda ova priča o kratkom  boravku tropilele na odraslim pčelama nije posve utemeljena. Naime, u znanstvenom priopćenju u svezi prve pojavnosti tropilele u Rusiji prisutne su neke zbunjujuće, intrigantne ali i duboko zabrinjavajuće pretpostavke. Naime, tropilela je bila prisutna na leglu u zajednicama u periodu od svibnja 2022.g. do siječnja 2023.g s vrhuncem u rujnu 2022.g. Međutim, u istim pčelinjim zajednicama nije bilo moguće utvrditi tropilelu u periodu od 05. veljače do 06. travnja 2023.g. da bi se  tropilela ponovo pojavila na leglu 20.travnja 2023.g. u 10 od 50 promatranih pčelinjih zajednica (Brandorf i sur. 2024). Stoga ostaje nejasno gdje su tropilele prezimile. Ova zapažanja sugeriraju da su tropilele ili napustile pčelinju zajednicu ili su hibernirale negdje drugdje unutar košnice izbjegavajući pri tome dijagnostičke preglede. Neslužbeno se navodi da bi tropilele mogle ostati duže vrijeme na odraslim pčelama zavučene između glave i prsišta. No, to nije znanstveno potvrđeno iako je u prijašnjim istraživanjima uočeno hranjenje tropilele na mekim dijelovima tijela na membranama oko zglobova krila odraslih pčela. Međutim, znanstveno je dokazano (Anderson i Roberts 2013) da su tropilele prvi puta opisane na štakorima koji se gnijezde blizu košnica što sugerira da pčelinja zajednica možda nije specifični domaćin za tropilelu već se ista evolucijski prilagodila na više domaćina što ju opet čini evolucijski superiornijom vrstom u odnosu na varou. Također, uočeni nedostatak invazije T. mercedesae unatoč prisutnosti legla domaćina je također intrigantan i zaslužuje daljnje istraživanje.

Što znamo/ne znamo o rasprostranjenosti azijskog stršljena u Europi?

Azijski žutonogi stršljen (Vespa velutina) utvrđen je 2004. godine u Francuskoj, a tijekom slijedećih godina se proširio na Italiju, Njemačku, Portugal, Španjolsku, Belgiju i Veliku Britaniju. Nažalost, nedavno je utvrđen u češkoj, Mađarskoj i Austriji. Razumljivo da dinamika populacije žutonog stršljena ovisi o mnogim čimbenicima poput prisutnosti autohtonih stršljena (Vespa crabro) odnosno reljefa i konfiguracije određenog arela. Tako da se, ovisno o spomenutim čimbenicima, azijski stršljen može širiti godišnje od 18 km² (sjever Italije) preko 60 do 100 km² (veći dio zapadne Europe).

Kako ćemo razlikovati azijskog stršljena od europskog stršljena?

Europski stršljen (Vespa crabro) je nešto veći od  azijski žutonogog stršljena (25-35 mm > 17-32 mm). Prsa i noge su crne ili crveno-smeđe boje, glava je žuta, a kolutići zatka smeđe-žute boje. Međutim, azijski stršljen je dominanto crne boje (prsa i zadak), a glava je narančasta. Uočljiva je široka pruga narančaste boje na četvrtom kolutiću zatka te tanka žuta linija na prvom kolutiću zatka. Također, čeljust i završni dijelovi nogu (goljenica i stopalo) su žute boje.

Azijski stršljen (Vespa velutina)

Europski stršljen (Vespa crabro)

https://www.taptrap.com/en/guide-to-the-flying-pests/wasps-and-hornets/asian-hornet/

    https://www.projectnoah.org/spottings/803306003/fullscreen

Kakve štete uzrokuje azijski stršljen?

Stršljene kao i ose svrstavamo u neprijatelje pčela jer napadaju pčele i hrane se odraslim pčelama. Žutonogi stršljen se evolucijski prilagodio pa u pravilu hvata pčele blizu košnica u trenutku kada se vraćaju natovarene nektarom i peludom s paše (lakši plijen) ili kad se spremaju poletjeti. Jednom kada uhvati pčelu, otrgne joj glavu te od prsnog mišićja pčele napravi mesnu lopticu koju odnosi u gnijezdo kao hranu za leglo. Uočeno je da se, osim pčela, stršljeni mogu hraniti mesnim i ribljim otpacima/ostacima te drugim člankonošcima. Logično je stoga zaključiti da azijski stršljen nanosi ogromne štete te predstavlja veliku prijetnju europskom komercijalnom pčelarstvu sa stanovišta smanjene proizvodnje meda i ostalih pčelinjih proizvoda, nestanku pčela kao prirodnih oprašivača u određenim područjima te povećanim troškovima uklanjanja gnijezda stršljena.

Kad su stršljeni najopasniji za pčelinje zajednice?

Period od srpnja do listopada je najopasniji dio godine za pčele jer zbog porasta broja gnijezda raste i potreba za hranom.

Kakvo je to primarno odnosno sekundarno gnijezdo te da li postoji razlika u izgledu gnijezda između europskog i azijskog stršljena?

Nakon perioda hibernacije, sparene matice u proljeće grade primarno gnijezdo od kore propalog drveća. Gnijezda su najčešće smještena u dupljama pri dnu, grmlju, niskom drveću ili umjetnim zaklonima. Treba naglasiti da matica sama gradi gnijezdo te nese prva jaja i hrani odnosno brine se o leglu do pojave prvih radilica. S odmakom vremena tijekom proljeća/ljeta broj radilica se u primarnom gnijezdu povećava pa se zbog novo nastale gužve ukazuje potreba za novim sekundarnim gnijezdom u kojem može obitavati do 10.000 radilica. Značajka sekundarnog gnijezda je da se najčešće nalazi visoko u krošnji drveta (10 m visine – evolucijski trik kako bi se što uspješnije zaštitilo od predatora), loptastog odnosno kruškolikog oblika te da može biti veliko do 1 m u dužinu i širinu (češće 0,6 x 0,8 m). Sekundarna gnijezda se u manjoj mjeri mogu se pronaći u živici i objektima. Europski stršljen gradi gnijezdo najčešće u duplji drveća, dimnjacima, ispod greda u tavanskom prostoru i iznimno rijetko na otvorenom području. Izgled gnijezda je cilindričnog oblika (0,3 x 0,6 m) sa širokim otvorom na dnu, dok je kod azijskog stršljena otvor u sekundarnom gnijezdu uvijek smješten bočno i znatno je manji u usporedbi s otvorom u gnijezdu europskog stršljena.

Zašto je kraj ljeta/početak jeseni važan za opstanak azijskog stršljena?

Krajem ljeta dolazi do perioda parenja (uobičajeno je spolno zrelo oko 900 mužjaka i oko 350 ženki).  Sparivanje se može dogoditi na otvorenom blizu košnice ili unutar gnijezda. Također, uočeno je da se jedna ženka može pariti samo s jednim mužjakom, ali i spoznaja da se jedan mužjak može pariti s više ženki. Za uspješnost parenja bitni su privlačni seksualni feromoni (kod ženki otrovna žlijezda), a kod mužjaka feromoni iz prsne i mandibularne žlijezde. Nakon sezone parenja, matice tijekom jeseni traže novi dom(pukotine/rupice u drveću i tlu) u kojem će proći fazu hibernacije (prezimljavanja)  i ponovo u proljeće započeti svoj životni ciklus.

Da li postoje prirodni mehanizmi otpornosti kod pčela na napad azijskog stršljena?

Nažalost europske pasmine medonosnih pčela nemaju razvije obrambene mehanizme poput azijskih pčela. Naime, azijske pčele stvaraju od svojih tijela tepih ili sag na ulazu u košnicu te dolazi do uklupčavanja stršljena u toj gomili pčela  (od 80-ak do 240 pčela). Naime, pčele treperenjem krila u valovima povećavaju temperaturu u središtu klupka u kojem se nalazi stršljen na 45-46 ⁰C što će, ovisno o broju pčela u klupku, najčešće kroz 60-ak minuta biti fatalno za stršljena. Kod europskih pasmina uočeno je formiranje saga na ulazu u košnicu, ali izostaje učinkovita obrana poput uklupčavanja stršljena u klupko kao kod azijskih pčela.

Kako se možemo uspješno boriti protiv azijskog stršljena?

Teško da možemo govoriti o mogućem suzbijanju/iskorjenjivanju azijskog stršljena na području Europe. Naše aktivnosti bi trebale biti usmjerene prvenstveno na monitoring pčelinjih zajednica na moguće prisustvo azijskog stršljena na pčelinjacima te nažalost na smanjivanje/kontrolu štete u pčelarstvu. Znanstveno-stručna zajednica predlaže pronalaženje i mehaničko/kemijsko uništavanje gnijezda što nekada zna biti otežano zbog težeg uočavanja gnijezda. Također, u obzir dolazi lov i hvatanje radilica i matica pomoću mamaca (meso/riba) s insekticidima, kontrola razmnožavanja i ostali načini biološke kontrole . Pri tome trebamo voditi računa da primjenom insekticida/biocidnog plina ne djelujemo štetno na pčele i/ili druge korisne kukce. Lokalno će svakako pomoći klopka pri čemu u dvolitrenu plastičnu bocu stavimo oko 500 ml pive ili vina. Možemo dodati i malo šećera, sirovog mesa ili hrane za pse i mačke u bocu jer sve djeluje kao odličan atraktant za stršljene. Čep boce je zatvoren, a na donjem dijelu grla boce napravimo rupu kroz koji gurnemo plastični lijevak (najčešće od grla neke druge manje plastične boce) kroz koji će stršljeni ulaziti i posljedično se utapati u spomenutoj otopini. Razumljivo da stršljeni neće moći izaći iz boce zbog toga što je stijenka boce strma i skliska već će se utopiti. Klopka je bezopasna za pčele jer spomenuta sredstva nisu atraktanti za pčele (o etiniozi kao velikoj prijetnji za europsko pčelarstvo u slijedećem broju „Pčele“).

dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za pčelarstvo

Literatura:

PAKWAN, C., M. KALTENPOTH, B. WEISS, P. CHANTAWANNAKUL, G. JUN, T DISAYATHANOOWA (2018): Bacterial communities associated with the ectoparasitic mites Varroa destructor and Tropilaelaps mercedesae of the honey bee (Apis mellifera). FEMS Microbiol. Ecol., 94,1.

ANDERSON, D. L., J.M.K. ROBERTS (2013): Standard methods for Tropilaelaps mite research. In The COLOSS BEEBOOK, Volume II: Standard methods for Apis mellifera pest and pathogen research, Dietemann V., Ellis J.D., Neumann P., eds. Journal of Apicultural Research, 52(4), 1–16.

BRANDORF, A., M. M. IVOILOVA , O. YAÑEZ , P. NEUMANN, V. SOROKER (2024): First report of established mite populations, Tropilaelaps mercedesae, in Europe. J.Apic.Res.

https://doi.org/10.1080/00218839.2024.2343976

Mnogi pčelari misle da već sve znaju američkoj gnjiloći medonosne pčele (AG), a onda ih nerijetko iznenade nova saznanja. Unatrag tridesetak godina održao sam brojna predavanja/radionice/tečajeve o AG i pri tome skupio nemali broj različitih pitanja pčelara koji često imaju mnogo nejasnoća/nedoumica/nedostatnosti u interpretaciji pojedinih pitanja/sumnji u svezi AG.

1. Kako možemo prepoznati AG ?

AG je bolest poklopljenog i nepoklopljenog pčelinjeg legla. Uzročnik bolesti je bakterija Paenibacillus larvae (P.larvae) koja u nepovoljnim životnim uvjetima tvori dugo živuće i otporne spore. Tamne mrlje na donjim dijelovima poklopca nad stanicama saća s leglom su prve uočljive promjene. Kasnije se poklopci nad promijenjenim pčelinjim leglom nabiru i sa sušenjem propale ličinke postupno uvlače u dubinu stanice. Pčele radilice pokušavaju ukloniti poklopce nad stanicama saća koje sadrže uginule ličinke pa se na njima pojavljuju rupice nepravilno izgriženih rubova. Uginula pčelinja ličinka gubi bijelu boju, kolutićavost, sedefasti sjaj, napetost i karakterističan oblik te se pretvara u mlohavu, bezobličnu, ljepljivu tvar smeđe boje koja se rasteže u tanke niti.

Slika 1. Promjene izgleda poklopaca stanica saća karakteristične za bolesti pčelinjeg legla.

Slika 2. Uginula i raspala pčelinja ličinka.

2. Da li je rešetkasto leglo česta pojava kod AG?

Vrlo često može uočiti takozvano rešetkasto leglo jer ugibanjem ličinki zaostaje sve više poklopljenih stanica čime se dobiva izgled nepravilno raspoređenog poklopljenog i nepoklopljenog legla na saću. Prisutnost rešetkastog legla ima važno dijagnostičko značenje pri kliničkom pregledu pčelinjih zajednica u jesen kad matica fiziološki smanjuje i konačno prestaje s nesenjem jaja. Starenjem procesa masa propale pčelinje ličinke se smanjuje i povlači prema dnu stanice, a četiri do šest tjedana nakon uginuća priliježe u tankom sloju uz donju stjenku stanice. Nakon dva mjeseca stanica izgleda „prazna“ pa neiskusan promatrač može postaviti lažno negativnu kliničku dijagnozu u terenskim uvjetima. Pri pregledu je važno držati okvir sa sumnjivim izgledom pčelinjeg legla u visini očiju promatrača tako da izvor svjetla dolazi iza njegovog ramena kako bi se lakše uočili ostaci propale ličinke u obliku blagog zadebljanja debljine oko jednog milimetra na donjoj stijenci stanice saća (slika 3 – žuti krug).

Slika 3. Rešetkasto leglo i zadebljanja na donjoj stijenci stanice saća.

3. Da li se AG može pojaviti u subkliničkom obliku odnosno da je klinički ne vidimo?

AG se doista može pojaviti i u subkliničkom obliku. Naime, utvrđeno je da pčelinje ličinke iz klinički zdrave zajednice mogu sadržavati spore bakterije P. larvae u medu, ponajviše u mednom vijencu koji okružuje leglo, ali drugim vrstama uzoraka iz košnice. Štoviše, određene zajednice mogu sadržavati godinama određene količine spora bakterije P. larvae u uzorcima meda bez vidljivih karakterističnih kliničkih znakova na leglu. Također, u pokusno inficiranim pčelinjim zajednicama s infektivnim sporama bakterije P. larvae uočene su pojedine pčelinje zajednice u kojima se nije razvila pojava karakteristične vidljive kliničke slike.

4. Na okviru s leglom sam pronašao samo 2 promijenjene stanice koje klinički odgovaraju opisu AG. Mogu li samo ukloniti taj okvir iz pčelinje zajednice i riješiti na taj način AG jer je pčelinja zajednica iznimno jaka?

Bilo bi idealno kad bi takav način suzbijanja AG bio moguć. Međutim, u ovom slučaju se vjerojatno radi o ranom slučaju AG i uklanjanje samo jednog ili više okvira s promijenjenim stanicama iznad legla ne bi bio mudar potez jer će se vrlo brzo AG klinički pojaviti i na drugim okvirima. Naime, unutar pčelinje zajednice se stvorila već dovoljna količina spora i zajednica će neminovno propasti u slijedećih 6 mjeseci pa je razborito razmišljati o dva modela suzbijanja koja uključuju spaljivanje košnice/pčelinje zajednice ili pretresanje pčela.

5. Kako razlikovati AG od europske gnjiloće medonosne pčele (EG)?

EG je zarazna bolest nepoklopljenog pčelinjeg legla uzrokovana bakterijom Melissococcus plutonius. Zaražena ličinka gubi svoju kolutićavost, jedrinu, sedefasti sjaj, bijelu boju, mlohavo se opušta i pri tome poprima žutu boju te najčešće ugiba četvrtog dana starosti. Osim primarnog uzročnika bolesti, redovito se razvijaju i sekundarni mikroorganizmi koji daju različitu kliničku sliku bolesti. U staroj literaturi se lažna gnjiloća (Paenibacillus alvei) i kiselo leglo ( Enterococcus faecalis) pojavljuju kao samostalne bolesti. Suvremeni izvori ne izdvajaju te dvije bolesti već govore da se Paenibacillus alvei, Bacterium eurydice, Brevibacillus laterosporus i Enterococcus faecalis pojavljuju kao sekundarni bakterijski uzročnici kod europske gnjiloće medonosne pčele. EG je unatrag nekoliko godina stvarala velike probleme na pčelinjacima u Engleskoj, Švicarskoj i Bavarskoj.

Slika 4. Tipična klinika slika EG (V. Radulović)

6. U stručnoj literaturi se navodi da se kod oboljelih/uginulih pčelinjih zajednica od AG osjeća smrad po stolarskom tutkalu. Da li je to točno?

U svojoj znanstveno-stručnoj-pčelarskoj-karijeri otkrio sam vjerojatno tisuće slučajeva AG, ali nikada nisam osjetio nikakav smrad pa tako niti na stolarsko tutkalo. Međutim, ustanovio sam smrad kod zajednica koje su oboljele od bolesti koje bi u starijoj literaturi nazivali lažna gnjiloća i kiselo leglo, a za koje se danas smatra da se pojavljuju kao sekundarne bolesti kod EG. U Republici Hrvatskoj (RH) često se AG miješa s nekadašnjom lažnom gnjiloćom jer su znakovi na poklopcima kod potonje slični AG. Međutim, propala ličinka se pretvara u smeđu, sluzavu i rastezljivu masu te s vremenom postaje mrvičasta, a nakon sušenja se može odvojiti od stijenke stanice saća što nije slučaj kod AG. Također, kod nekadašnje lažne gnjiloće prisutan je smrad koji neugodno zaudara .

7. Znam da je AG zarazna bolest poklopljenog i nepoklopljenog radiličkog legla. No, što je s matičnjacima i trutovskim leglom?

U težim i poodmaklim slučajevima zaraženih pčelinjih zajednica  od AG moguće je klinički uočiti znakove koji ukazuju da se vjerojatno radi o AG na matičnjacima i trutovskom leglu.

8. Ako kupim pčelinje zajednice od nekog pčelara i donesem ih na svoj pčelinjak. Nakon kratkog vremena bude mi potvrđena AG na dijelu tih kupljenih pčelinjih zajednica. Da li mogu u tom slučaju tražiti povrat novca od prodavatelja?

AG se u sudskoj veterini smatra bolest sa znatnom i skrivenom manom. Na sudu možete dobiti obeštećenje samo ako imate ovjereni kupoprodajni ugovor kod javnog bilježnika, svjedodžbu o zdravstvenom stanju i mjestu podrijetla životinja, da se pčelinje zajednice nalaze u Jedinstvenom registru domaćih životinja i da nije prošlo više od 3 tjedna od kupoprodaje jer se uzima da najkraća inkubacija kod AG iznosi 3 tjedna.

9. Kako se širi AG?

AG ima tendenciju relativno brzog širenja te se u kratkom vremenskom razdoblju može proširiti na velike udaljenosti, što uvelike ovisi o primjenjivanim pčelarskim praksama. Uzročnik se može širiti horizontalno i vertikalno između pčelinjih zajednica. Smatra se da je odnos uzročnik – nosioc, kod vertikalnog prijenosa, evolucijski usklađeniji i manje virulentan nego kod horizontalnog načina širenja bolesti. Horizontalni način širenja uključuje prirodne načine širenja bolesti, poput grabeža i/ili zalijetanja odraslih pčela u tuđe košnice u istom ili susjednom pčelinjaku, a vertikalni prijenos odvija se putem rojenja. Također, horizontalni prijenos odnosi se na prijenos uzročnika između jedinki iste generacije, dok vertikalni prijenos podrazumijeva prijenos uzročnika s roditelja na potomstvo. Najčešći prirodni put horizontalnog širenja uzročnika između pčelinjih zajednica je grabež. Bolesna pčelinja zajednica slabi i posljedično tome mehanizmi uspješne obrane zajednice izostaju. Posebice u razdoblju nedostatka nektara i peluda u prirodi, zajednica često postaje žrtva drugih jačih pčelinjih zajednica. Pri tome, pčele tuđice odnose uz med i uzročnike bolesti u svoje košnice. Grabež se najčešće događa na završetku pašne sezone u kasno ljeto ili jesen, a rjeđe tijekom proljeća. Brzom širenju AG pridonose i pčelari pri pregledu pčelinjih zajednica, vrcanju, formiranju nukleusa, spajanju zajednica, pojačavanju zajednica s hranom i leglom iz drugih zajednica, kupoprodaji pčela te hranjenjem pčela s medom u kojem se nalaze spore bakterije P. larvae.

10. Da li se AG može širiti putem satnih osnova odnosno zaraženog voska?

Da, stoga se raskužba voska pri izradi satnih osnova, a posebice nakon sanacije bolesti  mora provoditi na 120° C, 30 minuta, bez dodatka vode uz tlak od 2 bara.

11. Može li se uzročnik AG može širiti vertikalno odnosno putem rojenja?

Da, može se širiti. Naime, vertikalni prijenos bakterije P. larvae odvija se putem rojenja kada polovica odraslih pčela svih dobnih skupina s maticom napusti matičnu zajednicu u obliku roja, neovisno da li se radilo o tipičnoj kliničkoj ili subkliničkoj slici AG kod matične pčelinje zajednice. Pri tome, količina spora uzročnika bolesti u matičnih pčelinjih zajednica s vidljivom kliničkom slikom se ne smanjuje, a simptomi AG budu i dalje prisutni s odmakom vremena. Međutim, količina infektivnih spora bakterije P. larvae kod rojeva, iz matičnih zajednica s kliničkom slikom, se brzo smanjuje, a klinički znakovi se uobičajeno ne pojavljuju.

12. Da li je točno da se uzročnik AG , Paenibacillus larvae, nalazi u svim pčelinjim zajednicama u pčelinjaku?

Ne, to nije točno. Naime, uzročnik AG se može nalaziti unutar određenog broja pčelinjih zajednica u pčelinjaku. U takvom slučaju možda će sve pčelinje zajednice u kojima se nalazi uzročnik AG  klinički oboljeti, a možda će dio biti klinički bolestan, a dio biti bez kliničkih simptoma. Također, može se dogoditi da sve zajednice u kojima se nalazi uzročnik AG nemaju kliničke znakove bolesti. Razumljivo da isto tako postoje pčelinje zajednice u pčelinjaku koje nemaju uzročnika AG. Treba podsjetiti da je brzina napredovanja bolesti i pojava karakteristične kliničke slike uvjetovana  razlikom u toleranciji inficiranih ličinaka medonosne pčele na uzročnika bolesti, ali i stupanj genetski specifične virulencije bakterije P. larvae. Postoje različiti mehanizmi tolerancije pčela na uzročnika poput dobne rezistencije i prisutnosti inhibirajućih tvari u hrani, higijenskog ponašanja odraslih pčela za brzo otkrivanje i uklanjanje uginulih ličinki, uloge međucrijeva koje je smješteno na ulazu u srednje crijevo kao filtera spora uzročnika iz probavnog trakta u odraslih pčela te zaštitne uloge propolisa u pčelinjoj zajednici.

13. Dio pčelara tvrdi da se AG pojavljuje u vlažnim godinama odnosno kad se AG najčešće pojavljuje i o čemu ovisi tijek i ishod infekcije?

Atmosferski uvjeti nemaju utjecaj na pojavljivanje AG. Tijek i ishod zaraze ne ovisi samo o količini spora bakterije P. larvae već i izvoru infektivnih spora. Naime, utvrđeno je da  med može biti rezervoar spora P. larvae koje ulaze u hranidbeni lanac pčelinje zajednice tek kada postoji potreba za uzimanjem meda skladištenog u saću. Naime, pokusno davanje meda onečišćenog sporama bakterije P. larvae zdravim pčelinjim zajednicama ima sporiji infektivni učinak na prevalenciju spora u odraslih pčela, nego pri dodavanju zaraženog pčelinjeg legla u košnicu. Međutim, tijekom kasne jeseni i zime te u bezpašnim razdobljima povećava se potreba za medom te se posljedično povećava količina infektivnih spora bakterije P. larvae u odraslih pčela kao i mogućnost razvoja karakteristične kliničke slike AG u proljeće.

14. Da li med koji potječe od pčelinjih zajednica uginulih ili oboljelih od AG opasan za ljude i smijem li ga davati pčelinjim zajednicama?

Med iz uginulih ili oboljelih košnica u kojima je utvrđena AG nije opasan za zdravlje ljudi iako se u međunarodnom prometu u EU ne dozvoljava prisutnost spora P.larvae u medu. Također, ne smije se koristiti med iz uginulih ili oboljelih zajednica od AG za prihranu ostalih zajednica. Naime, iako je med u kvalitativnom pogledu najbolja hrana za pčele, treba ga apsolutno izbjegavati za ishranu pčelinjih zajednica jer se u njemu mogu nalaziti spore AG, vapnenastog legla i/ili nozemoze, a da pčeklar uopće ne prepozna kliničke znakove navedenih bolesti.

15. Imam dva pčelinjaka. Jedan se nalazi u radijusu od 1 km, a drugi u radijusu od 2 km zračne udaljenosti od zaraženog pčelinjaka gdje se pojavila AG. Trebam li se bojati da će se moje pčelinje zajednice na oba pčelinjaka zaraziti?

Zalijetanje pčela u tuđe košnice nije značajno za širenje uzročnika AG između pčelinjih zajednica. Međutim, udaljenost pčelinjih zajednica od izvora zaraze ima izravan učinak na količinu spora i brzinu razvoja kliničkih znakova bolesti. Istraživanjima je dokazano da su pčelinje zajednice, smještene od pola do jedan kilometar zračne udaljenosti od zaražene pčelinje zajednice imale znatno veću količinu infektivnih spora P. larvae i razvile su tipičnu kliničku sliku AG dok su pčelinje zajednice smještene dva i više kilometara od zaražene zajednice imale manju količinu spora bez vidljivih kliničkih znakova AG. Stoga, pčelinjak smješten u radijusu do 1km od zaraženog pčelinjaka ima veliku vjerojatnost da će se pojaviti AG, dok pčelinjak od 2 km udaljenosti od zaraženog pčelinjaka ima znatno manju.

16. Da li pčelinja zajednica oboljela od AG može ozdraviti sama od sebe bez provedbe sanacijskih mjera i da li smijem liječiti/prevenirati pojavnost AG antibioticima?

Bolesne pčelinje zajednice bez provedbe posebnih mjera ne mogu ozdraviti, a primjena antibiotika u liječenju bolesti nije dozvoljena zbog mogućeg utvrđivanja njihovih rezidua u pčelinjim proizvodima, rezistencije uzročnika te spoznaje da antibiotici djeluju samo na vegetativne oblike bakterije P. larvae. Pri tome, primjenom antibiotika može se prikriti kliničke simptome, a oni ne uništavaju infektivne spore uzročnika što doprinosi horizontalnom širenju bolesti u pčelinjacima. U staroj literaturi se spominje preventivno/terapeutsko davanje različitih antibiotika (geomicin op.a.) u borbi protiv AG, ali ta metoda više nije prihvatljiva jer je nekorisna. Unutar Europske unije (EU) nije dozvoljena uporaba antibiotika u liječenju bolesti pčela (EU 3/01/081).

17. Što moram napraviti kod sumnje na pojavnost AG u mojim pčelinjim zajednicama i da li ću dobiti naknadu od države ako spalim zaražene zajednice?

Trebate kontaktirati najbližeg službenog veterinara na području gdje se nalazi vaš pčelinjak. Veterinar će uzeti službeni uzorka i dostaviti ga na pretragu u Nacionalni laboratorij za bolesti pčela na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. U slučaju pozitivnog nalaza, veterinar će vam dati usmenu preporuku o mjerama koje bi trebalo provesti. Trošak dolaska veterinara na vaš pčelinjak te trošak laboratorijske pretrage snosi državni proračun. Naknada za spaljene pčelinje zajednice oboljele od AG se trenutno ne isplaćuje niti se ne zna kada će ponovo ući u program odobren od strane Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane pri Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (MPŠ).

18. Na koji način suzbijam AG ako mi se utvrdi na pčelinjaku? Koja metoda je najbolja?

Veterinar će ovisno o epizootiološkoj situaciji preporučiti spaljivanje zaraženih košnica uključujući pčelinju zajednicu ili pretresanje pčela. Spaljivanje košnica s pčelinjom zajednicom naređuje se ako je zajednica slaba odnosno ako je bolest već u poodmakloj fazi razvoja. Također, spaljivanje je indicirano ako se bolest pojavljuje rijetko u određenom kraju, zatim u zajednicama koje su smještene u košnicama s nepokretnim saćem (pletare, dubine, daščara) te na uzgajalištima matica. Spaljivanje je najbrži i najbolji način jer podrazumijeva neškodljivo uklanjanje genetski neotpornih pčelinje zajednice , ali i najskuplji način zbog troškova. Pretresanje pčela može se provoditi isključivo kod jakih pčelinjih zajednica smještenih u novim košnicama koje dosad nisu bile podvrgnute dezinfekciji te kod ranog stadija AG. Nažalost, postupak je mukotrpan te se pri tome narušava proizvodnost pčelinjih zajednica za tekuću godinu, a česti su i recidivi zbog loše provedene završne dezinfekcije.

19. Kako se provodi spaljivanje pčelinjih zajednica oboljelih od AG?

Bolesna pčelinja zajednica se uguši paljenjem sumpornih traka, a saće s leglom i ugušene pčele se spale u iskopanoj jami koja se poslije zatrpa zemljom. Pčelinje zajednice u pletarama i dotrajalim košnicama i priborom spale se zajedno s košnicama. Dijelovi košnica koji su služili isključivo kao medišta, a koje su u dobrom stanju mogu se detaljno mehanički očistiti, struganjem saća i propolisa, a zatim dezinficirati opaljivanjem plinskim plamenikom ili kuhanjem u vodenoj otopini natrijevog hidroksida.

Slika 5. Spaljivanje košnica je učinkovit način sanacije AG.

20. Kako se provodi pretresanje pčela kod zajednica oboljelih od AG?

Pri pretresanju se spaljuju svi okviri koji sadrže i jednu stanicu legla, uklanjanju okviri sa zaraženim pčelinjim leglom, medom i peludom, a samo odrasle pčele se stresu u novu praznu košnicu. Prilikom gradnje novog saća s tijela odraslih pčela mehanički se uklanjanju spore P. larvae. Također, spore P. larvae u probavnom sustavu odraslih pčela budu probavljene. Na osnovu navedenih razloga smatra se da je tako pčelinjoj zajednici omogućen daljnji razvoj u novoj košnici.

21. Da li je moramo raditi dvostruko pretresanje pčela ili je dovoljno jednostruko?

Iako je prema podacima iz literature preporučeno dvostruko pretresanje, suvremena istraživanja dokazuje da nema značajne epizootiološke razlike između jednostrukog i dvostrukog pretresanja. Odrasle pčele se otresu izravno u košnicu (ili prvo na kartonski papir ili limeni sipaonik, pa onda u košnicu) s letvicama (satonošama) na koje je stavljena dva centimetra duga satna osnova. Nakon 48 do 72 sata pčele s novoizgrađenog saća se ponovo pretresu u košnicu sa satnim osnovama. Saće s leglom treba neškodljivo uništiti spaljivanjem, a novoizgrađeno saće na satonošama okvira i ostalo saće nakon iskorištavanja pretopiti u vosak.

Slika 6. Pretresanje pčelinjih zajednica.

22. Da li je opaljivanje košnica dovoljna dezinfekcijska mjera kod pojave AG ?

Spaljivanje košnica, pčelinjih zajednica te ostalog pribora, opreme i alata predstavlja učinkovit način sanacije AG. Međutim, opaljivanje plamenom potpuno uništava spore bakterije P. larvae samo na površinskim dijelovima drvenih košnica, dok značajan broj infektivnih spora ostaje aktivan u unutarnjim strukturama drveta. Rezultati provedenih suspenzijskih testova djelomice objašnjavaju zašto je otežana dezinfekcija unutarnjih struktura drveta. Naime, drvna vlakna ponašaju se poput organske tvari koja, već u koncentraciji od 2 %, znatno smanjuje učinak površinske dezinfekcije. Stoga je danas pobijeno uvriježeno mišljenje pčelara da je metoda opaljivanja drvenih dijelova pčelarske opreme i pribora plamenom dovoljna dezinfekcijska mjera.

Slika 7. Opaljivanje košnice (S. Spiewok)

23. U pčelinjaku od 30 košnica utvrđena mi je AG u 5 košnica. Da li smijem preostalih 25 koje su zdrave seliti na ispaše?

Ne, to nije mudar potez i predstavlja primjer loše pčelarske praske i treba ga izbjegavati.  Smatra se da je američka gnjiloća prestala, ako su provedene sve mjere koje je preporučio nadležni veterinar. Nakon provedenih svih mjera trebalo bi pričekati još najmanje 3 tjedna (najkraće utvrđeno trajanje inkubacije kod AG) i ponovo klinički pregledati sve pčelinje zajednice u pčelinjaku. Razumljivo da ako pri ponovnom pregledu ne postavimo sumnju na AG u nijednoj zajednici u pčelinjaku smijemo prevoziti pčelinje zajednice na ispašu. Naime, pčelari često zaboravljaju da postoji opasnost da je pri prvom pregledu kada je , primjerice u ovom slučaju, otkriveno 5 kliničkih slučajeva AG u pčelinjaku, još nekoliko zajednica bilo u fazi inkubacije kada je AG klinički nemoguće utvrditi ili pak u ranoj fazi kada su znakovi bolesti još teško primjetni i lagano se previde. Stoga se preporučuje ponovni pregled svih pčelinjih zajednica na pčelinjaku najranije 3 tjedna nakon provedenih sanacijskih mjera te u slučaju izostanka sumnje na moguću ponovnu pojavnost AG krenuti u selidbu pčelinjih zajednica.

24. Da li je kuhanja okvira i nastavaka u kaustičnoj sodi dobra dezinfekcijska mjera kod AG te za koje dezinficijense koji se trenutno nalaze na tržištu je dokazano da djeluju sporocidno (ubijaju spore uzročnika AG)?

Da, kuhanje drvenih dijelova u kaustičnoj sodi preventivno u koncentraciji od 1-2 %, a nakon sanacije AG u koncentraciji od 5-6 % je izvrsna mjerea. Nedavna istraživanja sugeriraju da se učinkovitost vodenih otopina kalij hidroksida, natrij hidroksida(kaustična soda) i natrij karbonata u koncentracijama od 2 do 6 % povećava pri temperaturama od 80 ^oC i više. Kod kuhanja nastavaka/okvira/košnica u kaustičnoj sodi(natrijevoj lužini odnosno natrijevom hidroksidu) treba biti oprezan i ne stavljati sodu/lužinu u kipuću vodu jer se može stvoriti burna reakcija te opeći pčelara već u hladnu vodu i zatim kad otopina proključa uroniti dijelove košnice koje želimo dezinficirati, držati ih nekoliko minuta u otopini te zatim izvaditi van, oprati pod mlazom tekuće vode i staviti na sušenje. Pozor ! Obvezno nositi zaštitne rukavice, pregaču i naočale.

Slika 8. Primjena kuhanja drvenih okvira u vodenoj otopini kaustične sode.

Nedavna istraživanja deset dezinficijensa i dodataka hrani s dezinfekcijskim učinkom (Ecocid S, Despadac, Despadac secure, Genox, Genoll s pjenom, Sekusept aktiv, Incidin Oxyfoam S, EM probiotik za pčele, B protect F i B protect H forte) sugeriraju da jedino dezinficijensi Incidin Oxyfoam S i 2% otopina Sekusept aktiv-a pokazuje izraziti sporocidni učinak u smanjenju 10⁶ spora P.larvae kroz 30 minuta i mogu se koristiti u dezinfekciji pčelarskog pribora, opreme, alata te radnih površina.

25. Da li je moguće provoditi ranu dijagnostiku AG?

U novije vrijeme primjenjuju se metode rane dijagnostike AG koja ima snažno uporište u praktičnom pčelarstvu jer se spore P. larvae mogu utvrditi dvije do tri godine prije kliničkih znakova bolesti u uzorcima meda iznad legla, odraslih pčela, vosku te iz uzoraka ostataka na podnici košnice tijekom i nakon zime. Tako se može provoditi rutinska godišnja pretraga navedenih uzoraka iz pojedinih košnica, a u pozitivnim slučajevima detaljno se pregledava cijeli pčelinjak i obavlja sanacija bolesti. Nedavna istraživanja smatraju da su odrasle pčele najbolji materijal za ranu dijagnostiku AG jer je utvrđena povezanost između broja spora P. larvae u uzorku odraslih pčela i postotka ugibanja pčelinjih ličinaka u košnici. Ta saznanja omogućuju predviđanje vremena potrebnog od infekcije do pojave vidljivih karakterističnih kliničkih znakova bolesti.  Tako jedna vidljivo karakteristično promijenjena ličinka u saću upućuje na oko 11 % pozitivnih pčela u pčelinjoj zajednici. Stoga se smatra da rana dijagnostika AG može biti temelj uspješnog programa suzbijanja AG na nekom području. Za mogućnost provedbe rane dijagnostike AG u RH, molim kontaktirati Nacionalni laboratorij za bolesti pčela na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu.

dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu

Demonstracijska aktivnost (DA) „Kontrola i suzbijanje bolesti pčela-praktični prikaz“ održana je 21. listopada na pčelinjaku i voćnjaku OPG Tomić na području Đakova, Đurđanca i Arduševca u Osječko-baranjskoj županiji. Polaznici DA upoznati su sa štetnicima i neprijateljima pčela, nezaraznim bolestima te zaraznim i nametničkim bolestima pčela. Posebno je demonstrirano na koji način bi pčelari trebali pasivno motriti na etiniozu odnosno malog kornjaša (Aethina tumida).

    Prirodno stanište ovog kornjaša su dijelovi Afrike južno od Sahare. Značajno je da na svom prirodnom domaćinu (afrička pčela), etine ne uzrokuju štete osim u prostorijama za vrcanje i skladištenje rezervnog saća i meda. Međutim, kod europske pčele etina nanosi velike štete te uzrokuje njihovo brzo propadanje. Godine 1998. etina se proširila iz Južne Afrike na Floridu, SAD, a uvozom pčelinjeg voska iz SAD-a, etina se 2002. godine proširila na Kanadu (Manitoba). U Egiptu, etina je utvrđena 2000. godine, a u Australiji (New South Wales i Queensland) 2002. godine. U Portugalu je utvrđena 2004. uvozom ilegalnih matica iz SAD-a, ali je oštrim veterinarsko-sanitarnim mjerama suzbijena. Međutim, u rujnu 2014. etina se pojavila u Italiji (Calabria i kasnije Sicilija) i tamo još uvijek nije iskorijenjena. Najveće štete pčelinjoj zajednici nanose ličinke etine koje se hrane pčelinjim leglom, peludom i medom i morfološki su vrlo slični ličinkama voskovog moljca. Zbog globalne trgovine pčelinjim proizvodima, rojevima i pčelinjim zajednicama postoji visoka opasnost daljnje širenje etine u Europi. Posebno su ugroženi pčelinjaci smješteni u toplijim dijelovima umjerenog klimatskog pojasa (južna Europa), na pjeskovitom tlu, u blizini zračnih luka te u blizini mjesta za istovar i pretovar roba iz uvoza (pomorske i riječne luke).

Foto: Ivana Tlak Gajger (etina u crvenom krugu)

Morfologija

Tijelo odraslog kornjaša je ovalnog oblika, duljine 5 – 7 mm i širine 3 – 4.5 mm. Glava je često podvučena pod hitinski štit te stoga nije vidljiva. Na glavi se nalaze kratke antene koje se na krajevima proširuju u kuglice. Cijelo tijelo pokriveno je hitinskim štitom tamno smeđe do crne boje. Krila su prekrivena nježnim dlačicama, a vanjski dijelovi krila kraći su od zatka, tako da je kraj istog vidljiv.

Odrasla etina (Foto: Food and Environment Research Agency (Fera – England))

Ličinka je bijele boje, duga 10 – 11 mm i široka 1.6 mm. Prednji i stražnji kraj su zašiljeni. Na leđnom dijelu se nalaze redovi malih bodlji te ima 3 para nogu koje su smještene neposredno iza glave. Diferencijalno-dijagnostički, ličinke etine u usporedbi s ličinkama velikog i malog voskovog moljca te peludnog moljca imaju veći broj slabije razvijenih nogu smještenih na grudima i trbuhu.

Ličinka etine (Foto: Friedrich Loeffler Institute (FLI – Germany))

Razvojni ciklus

Etina se razvija potpunom preobrazbom. Tijekom 12 mjeseci etina može imati više generacija potomaka (1 do 6 generacija) ovisno o uvjetima okoliša. Njenom razvoju pogoduju visoka temperatura i vlažnost zraka.

Jaja su bijele boje, veličine 1.5 × 0.25 mm, nalik jajima pčela, ali su manja. Odrasle ženke polažu jaja na saću ili češće u pukotinama i šupljinama unutar košnice u obliku nepravilnih nakupina.

Jaja etine (Foto: Friedrich Loeffler Institute (FLI – Germany))

Uznemiravanje potiče etine na parenje i polaganje jaja. Odrasla ženka tijekom 12 mjeseci svoga života može proizvesti do 2000 jaja. Nakon 1 – 6 dana iz jaja izlaze ličinke koje se hrane pčelinjim leglom, peludom i medom. Nakon 10 do 14 dana zrela ličinka etine, gmižući prema svjetlu, napušta košnicu i zavlači se u zemlju gdje se zakukulji i nastavlja svoj razvoj. Tražeći pogodno tlo, ličinka etine može prijeći put od nekoliko stotina metara. Naposljetku se zakukulji u zemlji na dubini od 5 do 60 cm. U nepovoljnim klimatskim uvjetima, aktivnost zrelih ličinaka prestaje sve do pojave povoljnih uvjeta za daljnji razvitak. Postotak preživljavanja ličinaka usko je povezan s temperaturom okoline. Pri temperaturi od 30ºC preživljava 100% ličinaka, pri 20ºC preživljava manje od 50%, a pri 10ºC ugibaju sve ličinke. Odrasle jedinke obično se pojavljuju nakon 3 do 4 tjedna, iako se mogu pojaviti u bilo kojem trenutku između 8 i 84 dana ovisno o temperaturama. Etine mogu aktivno letjeti najmanje 10 km, te je mogućnost prenošenja vrlo velika te mogu preživjeti do 9 dana bez vode ili hrane; na saću 50 dana, a na voću i do nekoliko mjeseci.

Bolest se najčešće prenosi prirodnim putem jer je etina dobar letač. Međutim, širenju pogoduje globalni promet pčelinjih zajednica i pčelinjih proizvoda te kupoprodaja paketnih rojeva, pčelinjih zajednica, rojeva, saća, voska ili pčelarske opreme. Također, bolest se može proširiti i transportom zemlje, voća ali i alternativnog domaćina (npr. bumbari).

Dijagnoza

Uočljivo je uništeno pčelinje leglo, sluzave naslage te galerije i tuneli po saću jer se ličinke etine hrane leglom, medom i peludom. Također je prisutna i fermentacija i cijeđenje meda koji potamni i miriši na trule naranče. Za lakše utvrđivanje prisutnosti uzročnika mogu se postaviti različiti tipovi klopki. Jednostavna klopka je izrađena od 4mm široke valovite plastike koje se postavljaju na dno i pokraj košnice. Odrasle jedinke uzročnika sakrivat će se od pčela unutar tunela klopke.

Klopke za etinu (Foto: Friedrich Loeffler Institute (FLI – Germany))

Nadzor i preventiva

     Redovan pregled pčelinjih zajednica za rano utvrđivanje jer se manji broj odraslih jedinki, jaja i ličinki vrlo teško uoči u košnicama. Presudno je uočiti sve neuobičajene kukce u i oko košnice, u što ranijoj fazi prisutnosti.

U slučaju sumnje na prisutnost etine u RH!

     Hitno obavijestiti najbližu veterinarsku stanicu odnosno nadležno tijelo koje će provesti propisane mjere. Sve sumnjive odrasle jedinke, ličinke ili jaja hitno dostaviti u nacionalni laboratorij i/ili nadležnom tijelu, na identifikaciju. Za dostavu je potrebno koristiti zapečaćenu posudu te uz popratni dopis uključiti što više podataka – ime i adresu, detaljne podatke o pčelinjaku s točnom lokacijom. Ne smiju se slati žive odrasle jedinke, ličinke ili jaja poštom. Najjednostavniji način za pravilno slanje uzoraka jest držanje uzoraka preko noći u zamrzivaču ili stavljanjem uzoraka u 70% – tni etanol.

Prevencija

Važno je održavati higijenu pčelinjaka te pčelarske opreme i prostorije za vrcanje meda. Preporučuje se upotreba svijetlog saća u medištu košnice jer je ono manje privlačno etinama. Iz medišnih nastavaka med se mora izvrcati unutar 1 do 2 dana. Voštane poklopce i saće što prije pretopiti u vosak. Pčelinje zajednice moraju biti zdrave i jake te zaposjedati što veću površinu saća. Preporuča se držanje rezervnog saća u zamrzivaču.

Na kraju treba istaknuti da su sudionici bili vrlo zadovoljni tijekom DA, uvijek spremni na otvoreni dijalog, učenje od kolega i spremnost na usvajanje novih metoda i inovacija. Prof. dr. sc. Ivana Tlak Gajger s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nam se pridružila na ovoj DA te je demonstrirala svoja znanja u svezi prepoznavanja etine. Velika zahvala nositelju OPG Tomić, gosp. Željku Tomić koji je uložio mnogo truda u organizaciju i provedbu DA ustupajući pri tome svoj pčelinjak i voćnjak za provođenje DA te ostalim pčelarima koji su demonstrirali svoj način prepoznavanja određenih bolesti te njihovu kontrolu i suzbijanje. Posebna zahvala pčelarima Zlatku Bošnjakoviću (Đurđanci) i Ivanu Krizmaniću (Đakovo) koji su nesebično podijelili svoja znanja i vještine. Također, zahvala na trudu kolegi Juri Ostoiću iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede u BPŽ u organizaciji i provedbi DA na području Grada Đakova.

dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu

Demonstracijska aktivnost (DA) „Dobra pčelarska praksa – izazovi modernog pčelarenja“ održana je 13. listopada na pčelinjaku i voćnjaku OPG Radić na području Majkova u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Polaznici DA upoznati su s holističkim pčelarenjem koji uključuje u sebi dobru pčelarsku praksu i dobru veterinarsku praksu u pčelinjaku. Naime, holistički pristup odnosno razmišljanje analizira sustav i njegova svojstva na integrirani i globalni način, a ne kao zaseban zbroj pojedinih čimbenika koji čine taj sustav. Pojednostavljeno, holistička paradigma u pčelarstvu podrazumijeva harmonizaciju postupaka u tehnologiji pčelarenja i kontroli suzbijanja bolesti pčela te njihovoj preventivi.

Također, važnost holističkog pčelarenja još više dolazi do izražaja zbog negativnog utjecaja klimatskih promjena na pčelarstvo te uništavanje prirodnih habitata odnosno bioraznolikosti. Pri tome se ne smije zaboraviti uloga pčela u oprašivanju i njihova sinergija s cvjetnicama što predstavlja temelj održavanja ekološke ravnoteže u biocenozi. Štetan utjecaj klimatskih promjena već se osjeća u pčelarstvu u vidu slabijeg razvoja pčelinjih zajednica u proljeće odnosno slabijeg biološko-uzgojnog potencijala u kasno ljeto, nedostatka nektara i peluda u prirodi zbog učestalih pojava hladnoće, mraza, kiše ili suše te posljedično manje prinosa. Kratkoročne i dugoročne prognoze u svezi očekivanih temperatura s obzirom na razinu emisije stakleničkih plinova nisu obećavajuće (Tablica1) pa UN klimatske konferencije poput COP 26 u Glasgowu (2021) ili COP 27 u Sharm el-Sheikh-u (2022) predstavljaju zadnju nadu da ćemo uspjeti sačuvati planetu Zemlju od nepovratnih promjena.

Tablica 1. Projekcija očekivanih temperatura u odnosu na razinu emisije plinova  Izvor: IPPC (2021)

Međutim, još veću zabrinutost pobuđuju projekcije učestalosti ekstremnih temperatura, padalina i oborina te ekstremne suše u sušnim područjima u periodu od deset godina u usporedbi s predindustrijskim dobom između 1850-1900. (Tablice 2,3 i 4).

Tablica 2 Projekcija učestalosti ekstremnih temperatura u periodu od 10 godina
Izvor: IPPC (2021)

U Tablici 2 se može vidjeti usporedba projekcije učestalosti ekstremnih temperatura u periodu od deset godina s predindustrijskim periodom. Pojednostavljeno, u predindustrijskom razdoblju (1850-1900) u periodu od deset godina bila je jedna godina s ekstremnim temperaturama. Međutim, trenutno je planeta Zemlja zagrijana za 1,1 ⁰C više u usporedbi s predindustrijskim periodom pa je projekcija učestalosti ekstremnih temperatura u periodu od deset godina 2,8 puta veća (raspon vjerojatnost između 1,8 – 3,2) odnosno u periodu od deset godina možemo očekivati tri godine s ekstremnim temperaturama. Međutim, ako se prosječna temperatura planete Zemlje povisi za 1,5 ⁰C onda možemo očekivati 4 godine s ekstremnim temperaturama u periodu od deset godina. Slične projekcije postoje o učestalosti ekstremnih padalina/oborina (trenutno 1,3 x veća vjerojatnost u usporedbi s predindustrijskim periodom – Tablica 3) odnosno ekstremnih suša u poljoprivredi u sušnim područjima (trenutno 1,7 x veća vjerojatnost u usporedbi s predindustrijskim periodom – Tablica 4) u razdoblju od deset godina. Međutim, ako se prosječna temperatura povisi za 2⁰C možemo vjerojatno očekivati dvije godine u periodu od deset godina s ekstremnim padalinama (Tablica 3) odnosno 2,4 godine (raspon vjerojatnosti 1,3-5,8) ekstremnih suša u sušnim područjima u periodu od deset godina (Tablica 4).

Tablica 3. Projekcija učestalosti ekstremnih padalina/oborina u periodu od 10 godina

Izvor: IPPC (2021)

Tablica 4. Projekcija učestalosti ekstremnih suša u poljoprivredi u sušnim područjima periodu od 10 godina

Izvor: IPPC (2021)

    Posljedice klimatskih promjena neće biti samo lokalne prirode već će imati ogroman globalni učinak na nestašicu vode i hrane, a time i različite socio-ekonomske učinke u vidu gospodarskih i političkih nestabilnosti, migracija ljudi, životinja i biljaka, ali i migracije različitih mikroorganizama i nametnika koji će kao invazivne vrste narušavati postojeću floru i faunu u određenim arealima.

To je razlog zašto smo upravo na ovoj DA težište dali na pravilnoj i pravodobnoj hranidbi pčelinjih zajednica te pripremi pčelinjih zajednica za iskorištavanje pčelinjih paša. Naime, polaznicima su demonstrirani slijedeći načini prehrane pčelinjih zajednica kao i važnost rasporeda odnosno položaja rezervne hrane za zimu:

1. Podražajno prihranjivanje (proljeće – ljeto)

• • pogača (šećerno tijesto) / 2-3 dcl šećernog sirupa 1:1

2. Kasno ljetno – jesensko prihranjivanje

• • 2-3 l dnevno – šećer : voda = 3:2 / 2:1

Primjer pravilnog rasporeda rezervne hrane u košnici tijekom zimovanja.

Košnica A ne udovoljava smjernicama DPP i vrlo vjerojatno će pčelinja zajednica uginuti od nestašice hrane iako će paradoksalno imati velike rezerve hrane u košnici. Međutim, u uvjetima hladnoće i nestašice hrane oko klupka, pčele neće moći proći maleni prostor između donjeg i gornjeg nastavka kako bi došle do obilja meda u gornjem nastavku te će tako uginuti od gladi iako je med bio svega na nekoliko cm udaljen od njih. Košnice B i C pružaju dobar raspored hrane unutar pčelinje zajednice tijekom zime te time bolje uvjete za uspješno prezimljavanje.

Također, polaznicima je demonstrirano kako pravilno i pravodobno pripremiti pčelinje zajednice za pčelinje ispaše. Posebice se to odnosi ako se matičnjaci već pojave u pčelinjoj zajednici. Stoga im je demonstrirana Padgenova metoda u uvjetima manjeg broja košnica u pčelinjaku i kada pčelar ima puno vremena za apitehničke aktivnosti.

Padgenova metoda

Na zahtjev polaznika upoznalo ih se znacima grabeži na pčelinjaku te kako prevenirati pojavu istog odnosno mjere suzbijanja na pčelinjaku ako se pojave znaci grabeži te je provedeno dijagnostičko tretiranje varooze posipavanjem pčela sa šećerom.

Svakako treba naglasiti da je prijenos znanja, vještina i inovacija između savjetnika i polaznika kao i između samih polaznika bio izvanredan s mnogobrojnim pitanjima i odgovorima iz prakse. Kao i na prethodnim DA, druženje se nastavilo uz bogatu raspravu i razmjenu iskustva nakon završetka DA. Nažalost, ovaj puta nismo imali pomoć uvažene prof. Ivane Tlak Gajger koja nam se nije mogla pridružiti zbog sprječenosti, ali smo imali zaista veliku sreću pratiti iznimno nadahnutu demonstraciju kolege Zorana Kajića iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede u DNŽ koji je ukazao na holistički pristup u odnosu pčela prema biljkama, posebice agruma, maslina i ostalog voća. Velika zahvala nositelju OPG-a Radić, gosp. Boži Radiću i članovima njegovog OPG-a koji je ustupio svoj pčelinjak i voćnjak za provođenje DA, ali i njegovim metodama u tehnologiji pčelarenja koje je pokazao polaznicima. Treba naglasiti odličnu i dugogodišnju suradnju djelatnika Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede s OPG Radić. Također, velika zahvala gosp. Ivi Lopini ispred OPG Lopina na čijem pčelinjaku smo također imali dio demonstracije te posebno gosp. Ljubi Grošeti ispred OPG Grošeta koji nas uvijek oduševi sa svojim rješenjima i bogatim iskustvom. Zahvala i kolegi Juri Ostoiću iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede u BPŽ na njegovim smjernicama tijekom DA.

dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu

Demonstracijska aktivnost (DA) „Kontrola i suzbijanje bolesti pčela-praktični prikaz“ održana je 10. listopada na pčelinjaku i voćnjaku OPG Čubrilo na području Svete Helene i Svetog Ivana Zeline u Zagrebačkoj županiji. Polaznici DA upoznati su sa kliničkom i pato-anatomskom dijagnostikom kao bitnim čimbenikom u kontroli i suzbijanju bolesti legla i odraslih pčela. Pri tome je naglasak stavljen na varoozu i američku gnjiloću medonosne pčele (AGMP). Polaznicima je demonstrirano kako prepoznati promjene na pčelinjem leglu te kako pravilno postaviti sumnju na bolest u vlastitom pčelinjaku. Također, polaznici su upoznati s činjenicom da je AGMP opasna zarazna bolest poklopljenog i nepoklopljenog pčelinjeg legla koja predstavlja prijetnju suvremenoj pčelarskoj proizvodnji. Bolesna pčelinja zajednica slabi, smanjuje se broj odraslih pčela i površina zdravog legla te na kraju ugiba. Uzročnik bolesti je Gram-pozitivna bakterija Paenibacillus larvae koja u nepovoljnim uvjetima tvori ovalne spore koje su vrlo otporne pa u uginuloj i osušenoj ličinki, saću, pčelinjim proizvodima, pčelarskoj opremi i priboru, kao i okolišu ostaju infektivne desetljećima.

Patogeneza, klinička slika i stupanj virulentnosti kod AGMP ovise o genotipu bakterije P. larvae. Dosad je utvrđeno pet genotipova P. larvae (ERIC I, ERIC II, ERIC III, ERIC IV, ERIC V) koji se međusobno razlikuju u morfologiji, biokemijskim čimbenicima, virulenciji te čimbenicima koji utječu na virulenciju. Poznavanje raširenosti i dinamike pojavnosti pojedinih genotipova P. larvae na određenom području pruža uvid u patofiziološke procese na razini ličinke / pčelinje zajednice te utječe na procjenu rizika od AGMP jer postoji značajna korelacija između genotipa i pojavnosti vidljivih kliničkih znakova.

Sudionicima je demonstrirano kliničko prepoznavanje bolesti na temelju izgleda poklopaca pčelinjeg legla, odnosno izgleda i rasporeda legla na saću, te izgledu propale pčelinje ličinke. Kod sumnje na AGMP poklopci su naborani, uvučeni s tamnim mrljama te nepravilno izgriženim rubovima. Uočljivo je rešetkasto leglo, a bolesna ličinka se pretvara u bezobličnu, smeđu i viskoznu masu. U poodmaklom stadiju ostatak uginule ličinke priliježe uz donju stjenku stanice saća. Pčelinja zajednica se službeno proglašava bolesnom ako su kliničkim pregledom utvrđene promjene svojstvene toj bolesti i laboratorijskom mikroskopskom pretragom razmaska propalih ličinaka utvrđene spore uzročnika.

Također, polaznici su upoznati sa spoznajom da se u Republici Hrvatskoj (RH) način sanacije i suzbijanja američke gnjiloće provodi sukladno važećim zakonskim propisima. Mjere suzbijanja predviđaju spaljivanje ili pretresanje bolesne pčelinje zajednice, ali i završnu dezinfekciju opreme, pribora, alata i pčelinjaka. Spaljivanje predstavlja najbrži, najbolji i najskuplji način suzbijanja američke gnjiloće, a pretresanje uključuje narušavanje proizvodnosti pčelinje zajednice i učestale recidive klinički vidljivih znakova karakterističnih za bolest, a ponajviše zbog izostanka ili loše provedbe završne dezinfekcije.

Tvrdokoran tijek bolesti, otpornost uzročnika, poteškoće u kliničkoj dijagnostici i suzbijanju učinili su AGMP jednom od najtežih u svijetu. Bolesne pčelinje zajednice bez provedbe posebnih mjera ne mogu ozdraviti, a primjena antibiotika u liječenju bolesti nije dozvoljena zbog moguće pojave rezidua u pčelinjim proizvodima, rezistencije uzročnika te spoznaje da antibiotici djeluju samo na vegetativne oblike bakterije P. larvae, a ne uništavaju spore što doprinosi horizontalnom širenju bolesti u pčelinjacima. Ponekad je bolesnu pčelinju zajednicu najbolje sanirati spaljivanjem zajedno s košnicom i onečišćenim priborom.

Nakon provedenih sanacijskih mjera nužno je primijeniti učinkovitu završnu dezinfekciju opreme, pribora i pčelinjaka čiji uspjeh ovisi o izboru dezinficijensa, preporučenoj koncentraciji radnih otopina, načinu i dužini trajanja aplikacije, vrsti mikroorganizama koji se moraju ukloniti te površini/materijalu koji se dezinficira.

Tijekom demonstracije ukazano je i demonstrirano polaznicima da se sumnja na AGMP postavlja na temelju svojstvenih znakova na poklopljenom pčelinjem leglu pri kliničkom i/ili patoanatomskom pregledu pčelinje zajednice, a službena potvrda bolesti postavlja se na osnovi pozitivnog laboratorijskog nalaza uzročnika u uginulim ličinkama. U RH bolest se suzbija na temelju Pravilnika o mjerama suzbijanja i iskorjenjivanja pčelinjih bolesti i Naredbi o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u tekućoj godini. Sukladno tome obvezno je klinički pretražiti sve pčelinje zajednice. Nakon postavljene sumnje provodi se laboratorijska dijagnostika. Ovlašteni veterinar mora, zasebno iz svake pojedine sumnjive pčelinje zajednice, uzeti uzorak saća s promijenjenim pčelinjim leglom, veličine 10 x10 cm, umotan u zrakopropusnu ambalažu i poslati ga u službeni laboratorij u svrhu pretraživanja.

Na kraju treba istaknuti da su sudionici bili izrazito zadovoljni tijekom DA, uvijek spremni na nova pitanja i ideje, raspravu i prijedloge. Ponovo zahvala prof. dr. sc. Ivani Tlak Gajger s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja nam se pridružila i u Svetoj Heleni nesebično pri tome podučavajući polaznike inovativnim rješenjima u kontroli i suzbijanju bolesti pčela. Velika zahvala nositelju OPG Čubrilo, gosp. Mladenu Čubrilu koji je ustupio svoj pčelinjak i voćnjak za provođenje DA te ostalim pčelarima koji su demonstrirali svoj način prepoznavanja određenih bolesti te njihovu kontrolu i suzbijanje. Ne smije se zaboraviti niti trud kolege Jure Ostoića iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede u BPŽ u organizaciji i provedbi DA u Svetoj Heleni.

dr. sc. Zlatko Tomljanović, voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu

Demonstracijska aktivnost (DA) „Kontrola i suzbijanje bolesti pčela-praktični prikaz“ održana je 3. listopada na pčelinjaku i voćnjaku OPG Marjanović na području Pivara u Brodsko-posavskoj županiji (BPŽ). Polaznici DA upoznati su sa spoznajom da se pod uzrocima uginuća podrazumijevaju nepovoljan utjecaj pesticida; deponiranje štetnih ostataka akaricida u vosku i drugim pčelinjim proizvodima; virusne, bakterijske, nametničke i bolesti uzrokovane plijesnima; novi načini hranidbe pčela; stres uzrokovan pretjeranom uporabom akaricida i selidbama pčelinjih zajednica; promjena klimatskih i pašnih uvjeta; nepravilno liječenje pčelinjih zajednica te provođenje loše pčelarske prakse.

Pri tome je naglašeno da postoji mogućnost regionalnih geografskih razlika, pa uzrok uginuća u sjevernoj Hrvatskoj ne mora biti jednak uzroku uginućima u gorskoj ili južnoj Hrvatskoj. Također, grinju V. destructor kao primarnog okidača koji uzrokuje stres ne bismo smjeli gledati izdvojeno s obzirom na pogreške u hranidbi i tehnologiji pčelarenja. Razumljivo je da stres dovodi do aktiviranja različitih sekundarnih uzročnika bolesti (bakterije, virusi, gljivice) koji sami ne bi mogli izazvati velika uginuća, ali u stresnim uvjetima postaju vrlo opasni za pčelinju zajednicu.

Također je bitno definirati pojam „zdrava pčela“. U humanoj i veterinarskoj medicini postoje manje-više poznati parametri koji mogu govoriti o relativnom zdravlju ljudi, odnosno životinja. Pčelinja zajednica smatra se jednim super-organizmom, pa bi umjesto termina „zdrava pčela“ trebalo rabiti termin „zdrava pčelinja zajednica“. Naime, s gledišta opstanka pčelinje zajednice nije toliko bitno ako je u zajednici bolesno nekoliko stotina pčela. To će, doduše, oslabjeti zajednicu, ali vjerojatno neće dovesti do njezina uginuća. Stoga je pravilnije govoriti o zdravlju pčelinje zajednice.

Tijekom DA polaznicima je demonstrirano dijagnostičko tretiranje varooze, kontrola i suzbijanje varooze. Naime, varooza je nametnička bolest pčela i pčelinjeg legla uzrokovana grinjom Varroa destructor. Ženke nametnika žive na odraslim pčelama i hrane se hemolimfom, a jajašca nesu uz pčelinje leglo. Razvojni oblici hrane se hemolimfom pčelinjih kukuljica, pa se znakovi bolesti očituju na leglu i odraslim pčelama. Kako broj grinja u pčelinjoj zajednici raste, pčelinja zajednica slabi i na kraju posve propada. Stoga se preporučuje odrediti približan broj varoe u zajednicama kako bi se odredio pravodoban početak tretiranja zajednica protiv varooze. Taj postupak zove se dijagnostičko tretiranje varooze (vidjeti detaljnije na https://savjetodavna.mps.hr/2021/04/12/cetvrti-pcelarski-nefertiti-demo-dogadaj-u-hrvatskoj-u-2021/)

Približan broj varoe u zajednicama može se odrediti:

• kontrolom prirodnog dnevnog pada
• otklapanjem trutovskog legla
• posipanjem šećera u prahu po pčelama
• ispiranjem pčela (agresivna metoda)

U pravilu se provodi posipavanje šećera u prahu po pčelama s dvostrukim prosijavanjem. Pri tome se kao mjera koristi manja plastična posuda od 120 ml koja se napuni s pčelama (trebalo bi biti između 40 – 50 g pčela skupljačica). Preporuka je da se pčele stresu s mednog okvira koji se nalazi odmah do legla.

U drugu posudu, zapremine oko 800-900 ml stave se 2 jušne žlice (oko 35 g) šećera u prahu. Ta posuda ima na sebi sito na vrhu kroz koje pčele ne mogu proći. Zatim se pčele brzo prebace iz manje posude u veću posudu sa šećerom i nježno tresemo posudu oko 60 sekundi. Nakon toga odložimo veću posudu na stranu i pričekamo 3 minute te zatim snažno protresemo i ispraznimo sadržaj posude kroz sito na njezinom vrhu na drugo sito te nastavimo prosijavati još nekoliko minuta. Veličina rupica na drugom situ ne smije biti veća od varoe. Radi lakšeg brojanja varoe preporuča se, nakon završetka prosijavanja, istresti sadržaj na bijeli papir kako bi točno utvrdili broj prisutne varoe.

Nametnička grinja V. destructor ima važnu ulogu pri pojavnosti i širenju drugih bolesti pčela, posebice zbog imunodepresivnog učinka na staničnoj i “humoralnoj” razini imunosnog sustava invadirane pčelinje zajednice te mogućnosti mehaničkog prijenosa uzročnika bolesti pčela, poglavito virusa kojima služi kao mehanički i/ili biološki vektor i rezervoar infekcije.

Također, polaznicima DA demonstrirano je kako raditi kontrolu i suzbijanje varooze u kontejnerskom pčelarenju s naglaskom na ranu dijagnostiku varooze i ostalih zaraznih i nametničkih bolesti koje uzrokuju velika uginuća pčela na pčelinjacima.

Posebice se naglasilo i demonstriralo provođenje Dobre veterinarske prakse u pčelinjaku uz primjenu odobrenih odnosno registriranih veterinarsko-medicinskih proizvoda (VMP) u suzbijanju varooze kako bi se zaštitile pčele ali i okoliš zbog posredne uloge pčela kao jamca održavanja ekološke ravnoteže u biocenozi prilikom oprašivanja voćnih i ratarskih kultura.

Treba istaknuti da su sudionici bili zadovoljni i raspoloženi tijekom DA te su postavljali mnoga zanimljiva pitanja uz istovremene prijedloge za rješavanje određenih problema iz njihove prakse. Posebna zahvala prof.dr.sc. Ivani Tlak Gajger s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja se odazvala našem pozivu i nesebično podijelila svoje bogato znanstveno-stručno znanje i iskustvo sa pčelarima. Velika zahvala nositelju OPG Marjanović, gosp. Dragutinu Marjanoviću koji je ustupio svoj pčelinjak i voćnjak za provođenje DA te pčelarima Robertu Crljenkoviću i Miji Kuriću koji su demonstrirali svoj način kontrole i suzbijanja varooze. Također, zahvala i kolegi Juraju Ostoiću iz Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede u BPŽ koji je uložio ogroman trud u organizaciji i provedbi DA u Pivarama.

dr. sc. Zlatko Tomljanović

voditelj Odjela za savjetovanje u pčelarstvu